Poznata je stara krilatica „Predstavite si da je boj a nijedan ne ide tamo“. Preloženo na 15. maj mogli bi reći „Predstavite si da je 55. obljetnica potpisivanja Austrijskoga državnoga ugovora, a nijednoga to ne zanima“. Naravno nije tako, da to nijednoga ne bi zanimalo, ali recimo med Gradišćanskimi Hrvati to zapravo već nije tema. Ča je još važnije: med angažiranimi mladimi Gradišćanskimi Hrvati to već nije tema, jer malo gdo se još more spomenuti na diskusije, potribovanja i demonstracije u vezi s „borbami“ za ispunjenje pred svim i Članka 7 Državnoga ugovora. Ča pak onda učiniti? Je još važan ov Državni ugovor a pred svim: ča nam danas još ima reći Članak 7, koga su potpisale svitske velesile po završetku Drugoga svitskoga boja i ki je Austriji doprimio tu toliko željenu slobodu — a Hrvatom i Slovencem u Austriji ufanje, da ćedu si moći svoje očuvati, da ćedu smiti ostati svoji na svojem i da ćedu se znamda još i dalje razviti. Isto tako kako su se razvili i drugi narodi a tako i većinski narod u Austriji. Politika, političari, uprava i činovniki i mi sami smo se toliko zaslipili s postavljenjem dvojezičnih seoskih tablic 2000. ljeta (Pazi! Stoprv 45 ljet po potpisivanju spomenutoga Državnoga ugovora) da je većina mislila da je sada konačno ispunjen ta toliko puti citirani Državni ugovor, a i sami Hrvati i Hrvatice su bili sve već uvjereni, da je sada konačno ispunjen ta ugovor i u pogledu na nacionalne manjine, tako i za hrvatsku narodnu grupu u Austriji. Ali kakova prevara (i samih sebe)! Zapravo ništ nije ispunjeno, bolje rečeno: od već čega je samo malo ispunjeno i ostvareno. Ali daleko najveći dio toga ča stoji u tom Članku 7 Državnoga ugovora i koga naravno triba interpretirati u duhu današnjega vrimena, nije ispunjeno niti realizirano! To nam je i dosta jasno rekao odvjetnik i stručnjak za manjinska prava mag. Franjo Schruiff u televizijskoj emisiji Dobar dan Hrvati prošlu nedilju. Niti još nije svagdir dvojezičnih natpisov i naznakov kade bi bili potribni i poželjeni. Niti hrvatski jezik još dugo nije službeni jezik u svi ti javni mjesti kade bi bilo važno de se more koristiti i hrvatski jezik. Ada ne govorimo o školstvu i podučavanju hrvatskoga jezika. Diskrepanca med dvojezičnim školskim zakonom i praksom u Gradišću je veća i nerazumljivija nego ikada prije. No, najveća je pripreka, da Članak 7 Državnoga ugovora u mnogi glava a tim i u razmišljanji funkcionarov, a kao posljedica naravno i u društvi i organizacija već nije glavna tema. A da bi Članak 7 nek bio uopće još tema! Da bome, svit ima danas većih problemov, ali ako to ne riješimo veljek u našu korist, vrijeda već neće biti potribno, jer nas već neće biti!