Je to bilo samo slobodno po Williamu Shakespeare-u „Much adoo about nothing“, dakle puno larme za ništ, ili je bila samo proba za daljnje postupanje uoči hermetičnoga zatvaranja središnje Europe (to je: EU unutar schengenskih granic i u medjuvrimenu bez Ujedinjenoga kraljevstva)? U vazmeni čas smo čuli strašne visti sa slovensko-hrvatskih graničnih prijelazov na zapadu, dakle blizu Italije i na glavnoj prometnici iz sjevera Europe prema jugu. Čim dalje je išlo prema istoku, tim manje je bilo gužvov i zastojev a na granici na slovensko-madjarski ods. hrvatsko-madjarski prijelazi ih zapravo uopće nije bilo.
Očigledno su Vazmi bili generalna proba za zatvaranje granic, ili da bolje velimo rigorozne kontrole, kade svaku putovnicu skeniraju i kontroliraju svaku osobu isto kao i svaka kola na temelju registracije i da se to sve kontrolira u velikoj brzini u umriženoj i sigurnosnoj Europi ostalih 27 članic Europske unije. Pravoda su Vazmi pokazali na granica unutar schengenskoga prostora ali pred svim iz Schengena van kao i nutar u Schengen, da u današnjem vrimenu već nije tako lako ljudem dati ure dugo čekati na granici — kako je bio slučaj npr. još za vrime Jugoslavije ili Istočnoga bloka, kada smo stali ure dugo na granici bez da smo se komu mogli potužiti. Ali se mora i reći, da je promet od toga časa znatno narasao i da su se ljudi naučili na slobodno putovanje unutar Europe i da tu kvalitetu i putovanja i života već ne kanu pustiti.
Ča su ovi Vazmi pokazali — zvana da je turski Erdoğan uspostavio novi sultanat i da je odlučan igrati opet glavnu i odlučujuću ulogu na raskršću Azije i Europe i da ga u tom njegove pristaše i službeniki pred svim i unutar EU-zemalj velikom većinom podupiraju — suprotivno političkim poukam i praksi u ovi zemlja kade živu iseljeni Turki i Turkinje, znači pred svim i u Nimškoj i Austriji? Uvidili su i odgovorni političari u dotični zemlja, da ne moru tako lako narediti carinarom i policiji da tako oštro i beskompromisno moru kontrolirati granice i da se dostkrat i politička nevolja i bilateralna svadja odražava na granicu. Bez obzira na to da je to dičarija, to nanosi velike škode ne samo ljudem nego pred svim i gospodarstvu. I Italija živi od turizma a pred svim i Slovenija, još već Hrvatska. Ako ubuduće budu izostali ili se znatno smanjile brojke turistov, ako se gospodarski promet bude otežavao, ove zemlje ćedu dojti u velik škripac i nastat ćedu (još veći) teret za Europsku uniju. To ne more biti u ničijem interesu.
A ča pak djelati? Zamrznuti daljnje proširenje EU za Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Črnu Goru je krivi put. Ove zemlje triba čim prlje primiti u EU — i da bi se na nje moglo bolje uticati i se laglje čuvale vanjske granice!