S Gašparom Dragonićem su­srećemo se kao sa šopron­­skim madjarskim i hrvatskim duhovnikom. U gradu živili su i Hrvati, doseljeni iz različnih hrvatskih krajev, bi­ž­e­ći ispred osmanlijske vladavine ili tražeći ovde nove mo­gućnosti življenja i načine gospodarskog napretka.

Djelatnost prodikača Ga­š­para Dragonića u Šopronu

Vjerojatno da je gradski magistrat Šoprona na­m­j­eravao i u susjedni hrvatski naseljiu Klimpuhu i Koljnofu, poduzeti stanovite mjere ci­ljem širenja protestantizma, tr s druge strane pak nije slučajno da je na čelo madjarske i h­rvatske zajednice u svojem gr­adu postavio prodikača up­u­ćenoga u hrvatski jezik. Dra­go­nić, pokidob mu je supruga bila Hrvatica, a i on sām je bio hrvatskog roda, kao takov iz apoštolske marljivosti željio je navješćivati Evandjelje. Bilo kako bilo, ali je uočljivo da u tadašnjem Šopronu prema jezičnoj ili narodnosnoj strukturi stanovničtva pravljena je razlika izmed samih prodika­čev, naime jedan je bio nimšk­o­ga, drugi madjarskoga a treti hrvatskoga porijekla. Pri tomu nemeće se pitanje da li je na­sljednik Istvána Beythea, uče­nik Gašpar Dragonić, bio prodikač Lutherove (evangeličke, na gradišćanskohrvatskom lutorske) ili Kalvinove (reformat, odnosno kalvin) orijentacije, jest vjerskoga smira. Ipak, bilo da je od tih dvoj smirov biloki slijedio, Dragonić se kao ta­kov, u zadnjoj četvrtini 16. st­o­ljeća podjednako smatrao ma­djarskim i hrvatskim prodika­čem, iz čega slijedi da je u Šopronu postojala madjarska pr­otestanska crikvena organi­zacija u spregi s hrvatskom, uživajući i podršku hrvatskoga stanovničtva. Pri tomu ne smi­mo gubiti iz vida da hrvatsko stanovničtvo nastanjeno u sj­e­verozapa­dni ugarskim gradi, kade je bilo u manjini ubrzo se asimiliralo, izgubilo za svo­ju hrvatsku zajednicu, tj. po­sta­lo pripadnikom ili madjarske ili nimške jezične zajednice. 

Pored Dragonića u Šopronu djeluju još tri protes­tantski duhovniki: Jónás Péter Musaeus, Jakob Rittschendel i Andrija Pfendner, ki se služu atributom „nimški“ pastori. 

Dragonić je najvjerojatnije pr­ipadao reformatskom smiru naime i na kasniji mjesti njeg­o­ve službe u Kermendu i Rába-Hídvégu, tr u Rohuncu služili su reformatski duhovniki. A i sām István Beythe je pripadao ovome smiru.

Hrvati na selu opirali su se reformaciji

Dva protestanski smira, ta­da se još nisu razišli u P­o­dunavlju, ali su jur začetki ra­z­dvajanja postojali, naime proces raskola primjećuju se jur od 1591. ljeta, a kulminira prigodom održavanja collogiuma u Čepregu 1612. ljeta. On smir dobio ki je bio snažniji, bolje rečeno, kade je vjersko poima­nje duhovnika bilo od uticaja na opredjeljenje za jednu ili dr­ugu stranu. Narod je bio pod upravom svitskih velikašev i svećenikov od kih je ovisio i sām ishod njegovoga opredje­ljenja. U Šopronu i okolici, u neposrednoj blizini Nádasdyjevih, postalo je evangeličko, a madjarsko stanovničtvo u No­vom Gradu, Kermendu, je pod Batthyányjevi, kao i Dolnja Lendava s okolicom, u vlasni­čtvu Bánffyjevih (Banovići), ostalo je pri reformatskoj vje­ri. I na ova područja bi se odnosio stih erdeljskoga madjarsk­o­ga kroničara: „Narod je neodlučan, vazda slijedi svojega kneza/Uz krunsku glavu kroji se svit.“

Uobližnji hrvatski naselji Šoprona, u Koljnofu i Klimpuhu, isto je bilo evangelikov ali nikada nisu bili u st­a­nju utemeljiti svoju matičnu fa­ru. Gašpar Dragonić, šopro­n­ski duhovnik, u ova je naselja odlazio kao u šopronsku filijalku, žaleći se na mješćane, pokidob Hrvati nisu bili voljni slijediti nova vjerska učenja, već ostali su pri katolicizmu. Po bečkom miru šopronski du­hovniki redovito su samo iznimno dohadjali med Hrvate u ta dva naselja. Nešto kasnije je Gradsko vijeće Šoprona 29. julija 1616. ljeta doneslo odluku da u koljnofskoj crikvi sve­tu mašu more održati bilo katoličanski farnik, odnosno e­vangelički pastor, ako to vjer­nici zaprosu, tr oni moru slobodno prodikovati u njoj.

Dragonić svega šest ljet o­s­taje u Šopronu. U 1582. bio je primoran napustiti grad.

Suživot tr sukobi, svadje izmed katoli­čanov i protestantov

Katoličanski farniki i refo­r­matorski prodikači na s­a­mom početku održavali su me­djusobne dobre odnose. Jurski biškup János Liszti (1572.-1578.) pokazao se strpljivim crikvenim peljačem, čiji je otac, pored svojih sinov u Padovi dr­žao evangeličkoga odgajatelja. U Šopron dolazi Wolgang Spil­linger za katoličanskoga farnika ki je mjesnim pastorom Ma­saesu, Rittschendelu, Pfendtneru i magistru Zeitvogelu prkosio (im se suprotstavio), tr ih napadao, uživajući pri tom podršku novoga jurskoga bi­škupa Jurja II. Draškovića. Novoimenovani biškup Dra­šković stupivši u službu, šopronskoga katoličanskoga farnika zdušno pomagao i hrab­rio, naime uslijed ekspanzije protestantizma, naročito u o­vom gradu s brojnim nimškim stanovničtvom i novopridošlimi nimškimi protestantskimi vjerniki, našao se je u manjini, kako po broju svećenikov, tako i po broju vjernikov tr mu je bila neophodna pomoć. Ovi  dva muži su otpočeli proturefomaciju u gradu Šopronu i prekinuli daljnji procvat evangeličke zajednice, navodu žaleći se madjarski protestantski autori. 

Madjarska i hrvatska protestantska zajednica u Šopronu, pored nimške, lipo se je razvijala tr je 1574. u ov grad pozvan za prodikača Mihael Starin. On je 15. aprila/ travnja 1574. pohodio Šopron, ali je jur kasno stigao jer su jur tada Šopronci sklopili ugovor sa seniorom Istvánom Beythe­om iz Lendave. Mihael Starin znao je hrvatski, smatramo ka­ko je i Beythe govorio i ta jezik — naime, obadvi njegove hiž­ne družice su bile zacijelo Hrvatice, Margita Posančić (Pozan­tsits Margit) i po nje smrti Žofija Cipan (Czypan Zsófia), ka mu je rodila sina Andriju — pa je dvoja ljeta djelovao u Šopr­o­nu, najvjerojatnije se je pokazao pravim protivnikom mjesnomu katoličanskomu farniku Spillingeru. Po njem šest ljet ovde djeluje Gašpar Dragonić, učeni prodikač.

U Šopronu madjarski učite­lji bili su: János Lendvai (Ivan iz Lendave) György Muraközi (Juraj iz Međimurja (1574-84.) i János Peresztegi (Ivan iz Perstjega s mišovitim stanovničtvom). Unatoč tomu da se ovi protestantski učitelji i duhovniki navodu kao Madjari, ne tribamo se složiti timi nedokazanimi i neuteme­ljenimi konstatacijami, naime njeva imena često pokrivaju dato područje odakle dohadja­ju, ods. kade su rodjeni, ča se vrlo dobro očituje u njevi latinizrani ili madjarski varijanta prezimena. No ova se podru­čja, sva bez iznimke, dopeljaju u vezu i s hrvatskim stanovni­čtvom odakle dotični potiču, ili pak s hrvatskim stanovničt­vom u Šopronu i njegovoj ok­o­lici, kade je bilo po­tribno zna­nje i hrvatskoga jezika, zbog uspješne komunika­cije s hrvat­skimi vjerniki, ke asimilacija još tada nije bacila na koljena.

(nastavlja se/Ðuro Franković)