Ne da ne bi ionako znali. Ali svenek i nanović političarom dajemo šansu da bi nam pokazali svoju dobru volju pak da bi ipak nešto postigli u korist narodnih grup u Austriji. Svih šest autohtonih, dakle starosjedilačkih narodnih grup u Austriji imaju dva velike logore, tabore, ki za sebe reklamiraju zastupničtvo narodnih grup. Na jednu stranu samoimenovano i po milosti Saveznoga kancelarstva agirajuće predsjedničtvo predsjednikov svih šest Narodnosnih savjetov (češki, hrvatski, slovački, slovenski, madjarski i romski) — a na drugu stranu Centar austrijskih narodnih grup (Can), ki po svojoj milosti i uz potporu u njemu zastupanih narodnosnih organizacijov svojim putem i svojim angažmanom kani dojti do cilja.
Vrlo je zanimljivo, da u Can-u djeluju zastupniki narodnih grup, ki su najvećim dijelom i člani i pojedinih narodnosnih savjetov. Znajuć da su Savjeti politički jači gremiji, ipak pomoću Can-a pokušavaju dojti do rješenj. Zapravo je to paradoksalna situacija (protuslovna, proturična), jer jasno pokazuje, da u u ovu nevladinu organizaciju Can imaju puno već povjerenja, nego u „svoje“ Savjete, ke je po predlogu pojedinih organizacijov narodnih grup imenovala Savezna vlada odnosno Savezno kancelarstvo.
Mogli bi se tomu čuditi. A da tomu čudjenju ne bi koč bio nedočekani kraj i konac, triba još znati da u Nacionalnom vijeću (= Parlamentu) u Beču svaka onde zastupana politička stranka ima svojega glasnogovornika za narodne grupe. Moglo bi se dojti do zaključka, da na ovi tri noga — plus na četvrtoj nogi, a to bi bio angažman u brojni manjinski društvi — rješavanje manjiskih poslov (da ih ne nazovemo „probleme“, iako je to znatno točnije) tribalo bi se dogoditi „kao u loju“, dakle bez problemov. Ali pa stvarna situacija nam kaže potpuno drugu sliku: Zapravo sve stoji, spava, počiva ili je namjerno zakočeno! Savjeti se ne sastaju, u školskom pitanju je velika tišina, a u pogledu na medije nima nikakovih informacijov kako će se predvidjeni novi zakon o podupiranju medijov odraziti na manjinske tiskanice.
Toliko vladinih i nevladinih gremijov — a zapravo se ne zna gdo s kim razgovara, gdo se s kim dogovara — a vrhu svega nije jasno ča je cilj. U pitanju školstva za Beč je jasno: potribno je podučavanje i škola i na jeziki narodnih grup. U pitanju tiskanic, dakle novin je jasno: bez državne masivne potpore ćedu crknuti i Hrvatske novine i slovenske Novice. Komu je to u interesu? Ako polazimo od toga, da je svim u interesu da im nadalje postoju ovi tajedniki, onda je nerazumljiv „trnoružičin san“ u Savjeti. Ali kod mnogih se je pojavila i sumlja, da neki imaju čisto drugih planov — bez ovih novin! Morebit je ovo tema i za Strasbourg i Bruxelles!?