Eugen Savojski i habsburška vojska potukli Osmanlije
PETROVARADIN — U nastojanju da izmini odluke Karlovačkoga mira (iz Srijemskih Karlovcev 1699. [Karlowitzer Friede]), kim je Osmansko Carstvo izgubilo posjede u Ugarskoj tr Liki, Slavoniji, Krbavi i Dalmaciji, sultan Ahmed III. pokrenuo je pohod na Ugarsku. Cilj napada bila je nova Petrovaradinska tvrdjava, najsuvrimenija i najjača tvrdjava u Habsburškoj Monarhiji, nazvana Gibraltarom Dunaja.
U pomoć́ utvrdi na čijelu vojsku od 42.000 pišakov i 23.000 konjanikov stigao je habsburški vojskovodja, princ Eugen Savojski i smjestio se u utvrdjeni logor. U samoj Petrovaradinskoj tvrdjavi júr je bila posada od 8.000 braniteljev. Osmansku vojsku od oko 120.000 vojnikov predvodio je veliki vezir Damad Ali-paš̌a. Do sukoba prethodnikov došlo je 2. aug. izmed Petrovaradina i Srijemskih Karlovcev kada je grof Johann Palffy s 1.300 konjanikov i 500 pipakov naiš̌ao na 15.000 turskih konjanikov. Po već ure dugoj borbi Palffy se je sa svojimi postrojbami povukao u Petrovaradinsku tvrdjavu. Opkolivši Petrovaradin Turki su počeli bombardirati i kopati rove prema tvrdjavi. U noći s 4. na 5. aug. 1716. princ Eugen je prebacio svoje trupe prik Dunaja na srijemsku stranu i u rano jutro napao tursku vojsku ka nije oč̌ekivala napad.
Livo krilo habsburš̌ke vojske pod zapovidničtvom vojvode (Herzog) Aleksandra v. Württemberga snažno je udarilo na tursko desno krilo i bitnicu topov. Zajedno s livim krilom austrijski centar napao je janjičare ki su odbili napad i potisnuli ga u središće. Pregrupiranjem snag u centru Eugen je uspio zaustaviti napad i poslati konjicu ka je uskoro opkolila Turke. Spahije (Sipahi) nisu uspoli probiti obruć̌, a tatarska konjica je pobigla. Habsburškom livom krilu tada se je otvorio put prema Damad Ali-paši ki je ispred svojega šatora s najvišega briga promatrao bitku. Udarom desnoga krila i habsburške pričuve turska obrana počela je pucati. Med turskimi vojniki nastala je panika i nered ki su se prenesli i na zapovidničtvo. Bitka je do 11 uri bila riješena. Turska vojska se je u paničnom bigu povlačila prema Beogradu, a veliki vezir poginuo je s najodanijimi pripadniki osobne garde.
Po bitki kod Petrovaradina Eugen Savojski u sljedećem ljetu osvojio je Temišvar i Beograd čim su stečeni povoljni uvjeti za sklapanje mira u Požarevcu (Passarowwitz, 1718.) kim je Habsburška Monarhija dobila Banat, Malu Vlašku i sjev. dio Srbije. (Vojnapovijest.hr)
Na kraju boja, kada je potpisan Požarevski mir dobila je i Venecija (kao austrijski saveznik) svoj novi dio Dalmacije, nazvan Najnovijom stečevinom:
Mocenigova linija
Nova granična linija, Linea Mocenigo, označena je na terenu od turskoga opunomoćenika Mehmed efendi Sialija i mletačkog Alviza Moceniga 1721. - 1723. Išla je od Kleka (Neuma) do Žapske gore, povrh Metkovića, Imotskoga, Sinja, Vrlike i Knina — sve na 4 milje udaljenosti od osvojenih mjest. Svoje novo područje Mlečani su nazvali acquisto nuovissimo, najnovija stečevina. Posebnost ovoga rješenja je koridor izmed Neuma i Kleka, ki je ostao Turkom (i analogan na Sutorini, prema mletačkoj Boki — danas spada pod Črnu Goru). Tako su se Dubrovčani i fizički odvojili od mletačkih posjedov u Dalmaciji.
I dokle je prethodna Grimanijeva linija (od Karlovačkoga mira) izdržala jedva desetak ljet, ova je potrajala praktički do danas i još uvijek ima karakter medjudržavne granice.
(Priredio J. Seršić)