Hrvati iz trih zemalj, Austrije, Ugarske i Slovačke, su se na prvu nedilju u augustu su­sreli na tradicionalnom shodišću u Marianki (Marijanci) u Slovačkoj. Pet punih autobusov hodočasnikov su se došli pokloniti Marijanskoj Divici Mariji. Zbog čemernoga vrimena ovo ljeto nisu mogli zajedno sudjelovati na Križnom putu u lozi na brigu, i kad je kiša kašnije ustala, se bilo je jako mokro i sklisko i opasno za starije ljudi.

MARIJANKA — Hodočasniki su skupa s farnikom g. Brankom Kornfeindom sudjelovali na Križnom putu u Marijanskoj baziliki. Po Križnom putu slijedila je sv. maša pod vodstvom Branka Kornfeinda uz vokalnu pratnju Jive Maásza iz Čunova, kako drugačije nego na hrvatskom jeziku. Sv. mašu ku su zajedno s Brankom Kornfeindom celebrirali i os­tali svećeniki iz Austrije i Slovačke, glazbeno je obogatila tamburica Hatsko kolo iz Novoga Sela. Novoseoski tamburaši su doprinesli i svečanoj atmosferi tradicijske agape po završetku maše u ugodnoj hladovini ispod krošanja u hodočasnom centru.

I ča veli jedna od legendi o nastanku svetišća u Marianki (prema knjigi Alexeja Jordanskoga iz 1836. ljeta), Marianka, Ivan Rusina 1992. ljeta:

...1330. godine je slijepi prosjak, koji se usrdno molio u thalskoj šumi, čuo glas iz nebesa koji mu je šapnuo, da je tamo u blizini izvor u kojem se nalazi čudesna slika. Ako bi vodom iz ovog izvora oprao oči, trebao bi odma­h vidjeti. Iz izvora je izvadio kip Djevice Marije koja je tamo le­žala, dao je sagraditi drveni stup, na njega je stavio sliku Djevice Marije, često je dolazio ovdje i molio se usrdno pred ovim kipom.

Takvih legenda o nastanku svetišta u Marianki ima više. Jedno je ali sigurno, da se vijest o čudonosnom izvoru, čudonosnom kipu i čudonosnom mjestu proširila i počeli su ovamo s nadom za pomoć putovati ljudi iz šire okolice. Marianka je postala ne samo prvo svetište u Slovačkoj, ali i najstarije na području povijesne Ugarske. A. Jordánský naglašava njen glas i slavu, uspoređuje je sa austrij­skim Mariazellom. Kad je o ovome mjestu saznao ugarski kralj Ludovik I., veliki štovatelj Djevice Marije, 1377. g. je u Marianki položio temeljni kamen crkve, pozvao je ovdje red pavlina (prema svetom Pavlu Pustinjaku — osnivaču pustinja­čkog života) koji su ovdje osnovali samostan. Na svečanoj svetoj misi ovaj je vladar vlastoručno položio na glavni gotički oltar onaj čudesni neveliki kip Dj­evice Marije, isklesan u drvo od kruške, prema tadašnjem običaju odjevenu o skupocjenu haljinu i sa zlatnom krunom na glavi.

S vrimenom, u toku povijesnih i političkih dogadjajev se minjao izgled, ali i poslanje ovoga svetišća, u kom su pronašli i obnovili svoju tradiciju i hrvatski hodočasnici iz Slovačke, Austrije i Ugarske. Ovoljetna je bila već jubilarna, petnaesta po redu.

(Jozefína Daničová)