U prošli ljeti i desetljeći je bilo bezbroj prilik da se pohvali dobre, još i odlične bilateralne odnose med postkomunističkom Madjarskom i socijalističkom Hrvat­skom. Od toga su imali koristi naravno i Hrvati u Madjar­skoj. S ovkraj sve zelenije gra­nice smo se tomu manje ču­dili, ali je bili do neke mjere još i ljubomore, koliko Hrva­t­ska pomore hrvatskoj manjini u Madjarskoj. Hrvati u M­a­djarskoj su to, pravoda, vidili obrnuto i svenek nekom ne­na­vidnošću gledali austrijsku stranu, kade po njevom miš­ljenju hrvatska manjina ima znatno bolji, društveni, go­spodarski i politički položaj nego na madjarskoj strani. Bilo ovim ili onim tada razlo­žiti da su krivo mislili, nije imalo čuda smisla — nikako je to bilo blizu ni stvarnoj is­tini ni istinskoj stvarnosti.

Činjenica je, da asimilacija hrvatske manjine u Madjar­skoj vjerojatno još brže napre­duje nego u Austriji — iako u Madjarskoj manjine principi­jelno stoju na znatno jači p­o­litički temelji i su još i zastu­pani u Parlamentu. Ali, kako se kaže, i to ništ ne pomaže i „ljubomornosti i nenavidnosti“ nije konca ni kraja.

Koliko smo se u Austriji sv­enek čudili — a dobrona­mjerni i dalekovidni su se to­mu — da su hrvatski službeni posjeti Madjarskoj bili uvijek češći nego Austriji, a da su u sve te službene vrhovne po­sje­te svenek bili uključeni i zastupniki hrvatske manjine u Madjarskoj i da su zapravo redovito zastupniki hrvatske manjine iz Madjarske pratili vrhovne madjarske političare na njevi službeni posjeti Hrvatskoj. Toga s austrijske str­a­ne politike, gospodarstva uo­pće nije bilo. Čini se da austrijski političari nisu ni na to mislili da bi za svoju vlastitu podršku mogli uzeti sa so­bom vrhovne političke i gospodar­stvene zastupnike iz hrvatske manjine u Austriji da bi je pra­tili na njevi službeni pohodi Hrvatskoj. Ne na zadnje s tim ciljem da i hrvatska manjina ima koristi od toga. Ali pra­voda, jedna je velika razlika med Madjarskom i Austrijom. U Madjarskoj zastupniki ma­njine su demokratski odibra­ni u zbori laglje se zna komu se obratiti nego u Austriji. Ovde je najviši gremij hrvat­ski Savjet za narodnu grupu, u ki člani nisu demokrat­ski od­ibrani nego (po predlogu dr­u­štva) imenovani od sa­vez­no­ga kancelara. Ako ove dvi ze­mlje prispodo­bimo je teško reći ča je bolje. A asimilacija napreduje divovskimi koraki.

Ako se pak vratimo najno­vi­jim službe­nim odnosem iz­med Madjars­ke i Hrvatske — suočeni smo s pokvarenom klimom uoči 100. obljetnice Trianonskoga ugovora, zbog koga je tadašnja Ugarska ob­jektivno a još već subjektivno jako nastradala. Prema ak­tualnoj anketi Madjarske ak­a­demije znanosti, 84% od otpri­like 1.000 ispitanikov di­li mi­šljenje da je Madjar „on ko­ga boli Trianon“, a 94% sma­tra da je mirovni sporazum bio „nepravičan“.