Povjesničarom, vjerojatno i hrvatskim jeziko­slovcem kao i znanstve­nikom ki su se bavili i se da­nas bavu vjerom u Gr­adišću, pred svim i lutorkom, vjerojatno je bio poznat protes­ta­nt­ski, lutorski pastor Grgur Py­thiraeus Mekinić kao i mjes­to njegovoga djelovanja Sveti Križ u tadašnoj zapadnoj U­garskoj. Nam je naziv za ovo selo bolje poznat kao Kere­s­tur po ugarskom (Német) Kereszturu. Sridnjogradiš­ćan­skim Hrvatom je ovo vrlo bo­gato selo — u prispodobi s okolišnimi hrvatskimi seli — poznato pred svim i zato jer imaju onde dobra i čuvana vi­na i istaknute vinare, jer je onde zadnja postaja željezni­čke veze med Bečom i sridnjim Gradišćem (ka pelja prik Šoprona) a otkad je od 1989. opet otvorena granica se iz sjevernoga Gradišća, iz Po­ljancev prik Šoprona, Koljn­o­fa i Kerestura brže dojde u sridnjogradišćanski Filež i Mjenovo.

Ali s Hrvatstvom, s hrvat­skom riču ili s hrvatskimi uspomenami i spomeniki u pro­šlosti Kerestur kod najvećega dijela gra­dišćanskih Hrvatov nije bio povezan. To je sada drugačije. 400 ljet po smrti (4. marca 1617. ljeta) Grgura Pythiraeusa Mekini­ća smo opet dostali vrlo usku vezu ovomu selu, ko bi od sa­da opet mogli tako nazivati kako su je ljudi prije zvali, za dob Mekinića i ranije: Sveti Križ. Tim da sad u prelipom dvorcu, pod arkadami desno od ulaza u veliko prostrano dvorišće velika dvojezična hr­vatsko/ni­mška spomen ploča spominje na ovoga velikana hrvatskoga jezika tadašnjega vrimena, ki je svojimi prevodi vjerskih jačak i molitav na tadašnji jezik zapadnougar­skih Hrvatov narodu doprimio jezik u pisanom, štamp­a­nom obliku. Ovo je dobrim dijelom jezik, kim su se tadašnji naši preoci i pramajke služili i su se nadalje služili, iako su lutorsku vjeru samo za kratak čas bili preuzeli — ili uopće ne. Ali Sveti Križ je tada bio duhovni i vjerski, a tim i kulturni centar ove cijele regije, jer u spomenutom Nádasdyjevom dvorcu, ki je danas u vlasničtvu poznatoga austrijskoga slikara, fan­ta­sti­čnoga realista prof. Antona Leh­m­dena, se je nahadja­la Ma­nliusova a kašnje pak tiskara njegovoga zeta Farka­sa. Koliko je narod zaista ko­ristio Mekinićeve »Duševne pesne« iz 1609. i 1611. ljeta, danas već ne znamo, ali tim da je Alojz Jembrih našao je­dini primjerak te knjige u sveučilišnoj biblioteki u Ljub­ljani i ju je pripravio za novo­tisak, reprint imamo u ruka  nevjerojatno važan i bogat je­zični spomenik, ki je takaj i važan dio naše kulture.

U pogledu na danas more­mo reći, da nam se je Sveti Križ duhovno, kulturno i e­mocionalno znatno približio. To je važno ne samo za Hrvate s obadvih strani granice, nego je važno i za sām Sveti Križ i kulturu ovoga se­la s kim se smimo mirno podičiti — a ono s nami!