Nikola Benčić

prilikom prezentacije 

»Zbornika o Nikoli Benčić

u Hazu u Zagrebu, 16. 12. 2016.

I.

Prva mi je riječ: duboka naklonost svakome pri­su­t­nome ovoj prezentaciji zbor­n­i­ka u čast moje neznatne ma­le­nkosti. Najsrdačnije pozdra­v­ljam i zahvaljujem se predsjed­niku Hazu, akademiku Zvonki Kusiću koji mi je odao veli­ku čast svojim uvodnim rije­či­ma i tako živo ukazao na po­v­e­zanost staroga hrvatskoga ise­ljeništva s matičnim narodom, a u meni potvrdio samo podsjećivajuće riječi prof. Katiči­ća, kada sam mu govorio nera­zumno o „vašim“ i „našim“ Hr­vatima, a on u svojoj šarman­t­noj riječi kaže meni: Nema Va­ših i naših, ima samo naših, mi Hrvati, svejedno gdje smo diljem svijeta. Drago mi je što je dr. Mijo Lončarić izveo o zborni­ku.

Neshvatljivo mi je, ali du­žan san zahvale inicijatorima ovog zbornika, prof. i kolegi Alojzu Jembrihu i ure­d­niku Hrvatskih novina Pet­ru Tyranu i mnogim drugima. Nisam u potpunome shvatio njihova nastojanja! Svakome tko je doprinesao nešto ovo­me zborniku neka bude najsrdač­nija, najiskrenija hvala.

 

II.

Veselim se svakoj dobroj riječi o mojem poslovanju. U bīti nije ali to najvažnija od­rednica, pu­no važniji je rezultat, tako dajemo svi skupa čast onome što će možda imati op­stojnosti i što će biti, možda, na korist na­šega naroda, a to je odati čast radu i poslovanju. Duboko sam uvjeren da je pra­vo čudo, da se pod maćehinskim povijesnim uvjetima mo­gla održati hrvat­ska riječ u na­šim prostorima. Služiti toj rije­či, kulturi i jačati mrežu koja je u stanju držati na životu, m­ožda, mi je to bila ne­izreče­na i tajna zvije­zda, koja mi je omeđila put do ovoga zbornika. Nije taj put bio od početaka toliko jasan i vidljiv kao što ja to sada ov­dje Va­ma to kažem i zbor­nik že­li dokazati. Tri bi natuk­nice sv­a­kako istaknuo iz mo­je­ga ži­vot­noga pu­ta, rije­či koje ne m­o­gu stajati u tom smislu u ovom zborniku.

1. Spondeo! 

Kada sam u Beču na sveučilištu u 1963. stavio svoje pr­s­te na žezlo »Alma ma­ter Rudolphinae« i la­kovjerno izrekao spo­n­deo! nisam bio na čis­to sa potpunim zna­če­njem te riječi. Razumio sam ju, sa­mo što se skriva iza nje, to mi ni­je bilo potpuno d­o­stupač­no. Tek kasnije, sjećaju­ći se ma­đar­ske revolucije, koja je bila isto jed­na odrednica m­o­­ga ži­vota, sjetio se krilatice Slobod­nog Ko­ssuth radija iz onih da­na: Lagali smo noću, lagali smo da­nju, lagali smo na svakom valu! (Örkényi). Po čemu sam odlučio: Ne! neću se podati la­ži i truditi se istini u znanosti, u svakidašnjem životu.

 

2. Nemate!

Drugi mi je povod bio što su nam dobronamjernici (Gutbürger), kolege njema­čkog i mađarskog maternjeg jezika podrugljivo, svakom pri­likom pod nos rivali, da nema­mo izgrađenoga naučnoga i profa­noga sustava za prikazivanje našega hrvatskoga svijeta. Za vrijeme studija slavistike i po­vijesti u Beču sam došao do uvjerenja: imamo sve!, samo kao nepečene cigle, porazba­civano, trebamo je samo po­k­u­piti i staviti pod nepromo­čiv krov i tako začepiti gnjusna kle­vetnička usta. To mi se činio jedinim prohodnim putem, istinito, izdržljivo, ravno, tihim radom, pri nas bi rekli: u siču! I tako smo stvorili rječnik, gra­matiku, pravopis, dali opis knji­ževnog razvoja i prikazali po­vijest, etnografiju, puno svega iz našega života. Kazao sam „stvorili“, što znači istomišlje­nici, zasukavši si rukave, nadničari svoga naroda.

I više puta sam bio željan istupiti iz naše gradišćansko­hrvatske uske tematike na šir­ja polja znanstvenosti, npr. na kulturne veze, sadržaje austr­o­njemačke, mađarske, hrvatske tematike. No uvijek sam osje­ćao uzdignuti prst prof. Wy­tr­zensa za mojim leđima; pa va­lj­da nećete vi gradišćanski Hr­vati obrađivati sveopće bezna­čajne teme a vaše bitne za opstanak i po život zanemariti i ostaviti lijevo uz put ležati! Ta­kav program sam pokušavao ostvariti sa svojim studentima na Slavistici u Beču, dokle to nije sve naudilo studijskom ‚komesaru’ i naši studenti pr­o­budili neku vrstu ljubomor­nog zanovijetanja (Nörgelei).

 

3. Uvriježen u obitelji i narodu

Moje obiteljsko ime Benčić (Georg Bensytt) po dika dokumentima iskaženo je u Velikoj Nardi 1570. godine. Od onog vremena neprekidno sve do d­anas nam je to uža domovi­na, selo hrvatsko u mađarsko-njemačkom okružju, kultura seljačka, tradicionalna, hrvat­ska. U školi nas nisu učili hr­vat­­skim jezikon, samo vjeronauk je bio hrvatski, a mađarski je­zik su nam batinom rivali u gla­vu (čemu sam danas vrlo za­hvalan!). No kada je komuni­zam zaključio razbiti čvrste, tradicionalne strukture selja­čkog svijeta bili smo od 1951. na meti i među prvima koje su iselili na ugarsku pustaru me­đu Jazige, a tamo je škola i okoliš bio teško mađarski, sa svim svojim posebnostima Ja­ziga. Nakon osmogodišnje školske obaveze nikakvog izgleda na daljnje školovanje. Ipak, izgleda da je ravnatelj sa­laške osnovne škole znao izi­g­rati „kadarski list“ koji nas je pratio na školskom putu. Tako sam došao u tzv. „južno­sla­ve­n­sku“ učiteljsku školu u Bu­dim­pešti s okrnjenim znanjem hr­vatskog jezika, okrnjen po dija­lektu gradišćanskohrvatskoga sela i po zaboravu u tuđoj oko­lini u obitelji, koja je na stalno cviljenje moje mlađe braće/s­e­stre prešla na mađarski razgo­vorni jezik u obitelji. Jedino, a to je bio najstroži uvjet moga oca: Molit ćemo po hervatsku! I nisam mogao završiti učite­lj­sku školu jer je 1956. buknula revolucija u Budimpešti a ja kao izbjeglica došao ponovno u mađarsku gimnaziju u Austriji. I tako mi hrvatski jezik došao u nepovoljan položaj. I po maturi sam bio čvrsto osvj­e­dočen da ću na prirodoslovni studij. Ipak je došlo drugačije! I za vrijeme studija sam imao sve papire za iseljenje u Ka­na­du, na kraju slavističkoga stu­dija orijentirao se prema zapad­noj Njemačkoj. A što sada? Došao sam u Gradišće, među svoje ali s hrvatskim jezikom nisam mogao osigurati izrav­nu egzistenciju, hrvatsko je sve iš­lo usput, u slobodnom vreme­nu i zbog toga je nastalo samo toliko koliko je moglo, koliko je ono usput dopuštalo. A za to usput trebate mnogo razumijevanje i unutar obitelji.

 

III.

Matičnu hrvatsku kulturu sam počeo upoznavati u učiteljskoj školi, točnije jugo­slavensku u kojoj gradišćanskohrvatska nije imala nikak­vog mjesta. Na sveučilištu u Beču sam se priviknuo na te­meljito istraživanje gradišćanskohrvatskoga, barem jedan dan u tjednu. Zagreb i dalma­tinske gradove sam upoznao prilikom jezičnih tečajeva sa svojim đacima, koje nam je or­ganizirao Ante Blaženčić od 1964. i vođenjem tuđih grupa po Hrvatskoj. U skupni znan­stveni svijet sam ulazio preko Sympozija Mogersdorf od 1981. pomoću arhivara Mirka Androića iz Varaždina. Prve nesigurne korake sam učinio na skupovima Čakavskoga sabora 1971./72., kamo me uveo Zva­­ne Črnja. Uopće sam tu imao ključni doživljaj u Žmi­nju, gdje je na glavnom trgu pod vedrim nebom pred crk­vom akade­mik Moho­rovičić dao uvod o važ­nosti ruralne kulture i tradicije, toliko impresivno, pregledno i istinito, da sam dobio dojam: tako treba, razumljivo, jedno­stavno, pregledno, za narod.

Tu moram ubaciti još nešto na začuđeno pitanje prof. Vi­d­marovića nekom kritikom na hrvatske odnose prema gradiš­ćanskim Hrvatima: A što Ti nisi dobio od Hrvatske? Ja o­sobno sam dobio sve što hr­vat­ska javnost i institucije mogu dati pojedincu: dopisni član Hazu, član Dhk, predavanja na hrvatskim studijama u Zagrebu, Zadru, Splitu i Rijeci, iz­laganja na kroatološkim sku­povima itd. itd. — ali moje iz­loženo nezadovoljstvo se nika­da ne tiče mene osobno, nego mojega gradišćanskohrvat­sk­o­ga naroda, a tu bi bilo puno svega popravljati. Ali nije vrije­me sada da o tome govorimo.

Imao sam čast upoznati naj­glasovitije stručnjake hrvat­­skoga naroda na polju kroato­logije i povijesti, što me ispu­njuje velikim zadovoljstvom, treba zaviriti samo u zbornik gdje se redaju imena kao bise­ri na vrpci znanosti. Ne bih že­lio nikoga zanemariti ili pre­skočiti, mogu ali spomenuti za­hvalom samo neka, zastupajući tako i druge, npr. akademici Hamm i Katičić, od povjesni­čara Valentića, Karamana i Kr­u­hek, iz kazališnoga života Ma­riju Crnobori i Tonka Lonzu, isusovačkog teologa Horvata, od skupnoga rada na rječniku Finku, Šojata, Lončarića, Zni­ka, na književnom polju Barto­lića, Šicela, Šešelja, Jembriha, Sekulića, ... i mnogi drugi, a i sada smo na skupnom poslu s Sanjom Vulić, Mirom Menac, Josi­pom Liscem i Robertom Bacaljom, a tko bi mogao sve nabrojiti, n­eka mi oproste oni koje ni­sam mogao spomenuti.

Puno je djelovala na mene bogata hrvatska kulturna baš­ti­na i čudio sam se mnogo puta, da Hrvatska ne može više, oče­vidnije, spektakularnije napr­a­viti nešto iz svojeg spavajućeg kulturnog materijala i uvijek sam gledao zavidno na zapad­ne države, koje uspijevaju iz m­uhe napraviti slona.

A da ni ne govorimo o gran­dioznom hrvatskom pejsažu, Dalmaciji, Slavoniji, Velebitu, O gradovima: Dubrovniku, Z­a­grebu, Splitu, Šibeniku i Zad­ru, a pred morem Jadranom znamo mi Gradišćanci, kako nam je to potvrdila jedna na­ša pjesnikinja, pokleknuti, jer nam oduzima dah svojom ljepotom.

Tako, tako nekako sam ja doskakutao u svojem ži­votu do ovoga zbornika. I ne mogu se u dovoljnoj mjeri zahvaliti i čuditi svakome tko ima nekakvu zaslugu kod na­stanka zbornika, bilo to izlaga­njem, slikama, ispravcima, ob­likovanjem, tehnikom ili sa­mo prisustvovanjem ili bio požrt­vovno pridodao nešto našem gradišćanskohrvatskom, a ti­me i skupnom hrvatskom kulturnom bogatstvu. 

Kategorije

Slike