Nikola Benčić
prilikom prezentacije
»Zbornika o Nikoli Benčiću«
u Hazu u Zagrebu, 16. 12. 2016.
I.
Prva mi je riječ: duboka naklonost svakome prisutnome ovoj prezentaciji zbornika u čast moje neznatne malenkosti. Najsrdačnije pozdravljam i zahvaljujem se predsjedniku Hazu, akademiku Zvonki Kusiću koji mi je odao veliku čast svojim uvodnim riječima i tako živo ukazao na povezanost staroga hrvatskoga iseljeništva s matičnim narodom, a u meni potvrdio samo podsjećivajuće riječi prof. Katičića, kada sam mu govorio nerazumno o „vašim“ i „našim“ Hrvatima, a on u svojoj šarmantnoj riječi kaže meni: Nema Vaših i naših, ima samo naših, mi Hrvati, svejedno gdje smo diljem svijeta. Drago mi je što je dr. Mijo Lončarić izveo o zborniku.
Neshvatljivo mi je, ali dužan san zahvale inicijatorima ovog zbornika, prof. i kolegi Alojzu Jembrihu i uredniku Hrvatskih novina Petru Tyranu i mnogim drugima. Nisam u potpunome shvatio njihova nastojanja! Svakome tko je doprinesao nešto ovome zborniku neka bude najsrdačnija, najiskrenija hvala.
II.
Veselim se svakoj dobroj riječi o mojem poslovanju. U bīti nije ali to najvažnija odrednica, puno važniji je rezultat, tako dajemo svi skupa čast onome što će možda imati opstojnosti i što će biti, možda, na korist našega naroda, a to je odati čast radu i poslovanju. Duboko sam uvjeren da je pravo čudo, da se pod maćehinskim povijesnim uvjetima mogla održati hrvatska riječ u našim prostorima. Služiti toj riječi, kulturi i jačati mrežu koja je u stanju držati na životu, možda, mi je to bila neizrečena i tajna zvijezda, koja mi je omeđila put do ovoga zbornika. Nije taj put bio od početaka toliko jasan i vidljiv kao što ja to sada ovdje Vama to kažem i zbornik želi dokazati. Tri bi natuknice svakako istaknuo iz mojega životnoga puta, riječi koje ne mogu stajati u tom smislu u ovom zborniku.
1. Spondeo!
Kada sam u Beču na sveučilištu u 1963. stavio svoje prste na žezlo »Alma mater Rudolphinae« i lakovjerno izrekao spondeo! nisam bio na čisto sa potpunim značenjem te riječi. Razumio sam ju, samo što se skriva iza nje, to mi nije bilo potpuno dostupačno. Tek kasnije, sjećajući se mađarske revolucije, koja je bila isto jedna odrednica moga života, sjetio se krilatice Slobodnog Kossuth radija iz onih dana: Lagali smo noću, lagali smo danju, lagali smo na svakom valu! (Örkényi). Po čemu sam odlučio: Ne! neću se podati laži i truditi se istini u znanosti, u svakidašnjem životu.
2. Nemate!
Drugi mi je povod bio što su nam dobronamjernici (Gutbürger), kolege njemačkog i mađarskog maternjeg jezika podrugljivo, svakom prilikom pod nos rivali, da nemamo izgrađenoga naučnoga i profanoga sustava za prikazivanje našega hrvatskoga svijeta. Za vrijeme studija slavistike i povijesti u Beču sam došao do uvjerenja: imamo sve!, samo kao nepečene cigle, porazbacivano, trebamo je samo pokupiti i staviti pod nepromočiv krov i tako začepiti gnjusna klevetnička usta. To mi se činio jedinim prohodnim putem, istinito, izdržljivo, ravno, tihim radom, pri nas bi rekli: u siču! I tako smo stvorili rječnik, gramatiku, pravopis, dali opis književnog razvoja i prikazali povijest, etnografiju, puno svega iz našega života. Kazao sam „stvorili“, što znači istomišljenici, zasukavši si rukave, nadničari svoga naroda.
I više puta sam bio željan istupiti iz naše gradišćanskohrvatske uske tematike na širja polja znanstvenosti, npr. na kulturne veze, sadržaje austronjemačke, mađarske, hrvatske tematike. No uvijek sam osjećao uzdignuti prst prof. Wytrzensa za mojim leđima; pa valjda nećete vi gradišćanski Hrvati obrađivati sveopće beznačajne teme a vaše bitne za opstanak i po život zanemariti i ostaviti lijevo uz put ležati! Takav program sam pokušavao ostvariti sa svojim studentima na Slavistici u Beču, dokle to nije sve naudilo studijskom ‚komesaru’ i naši studenti probudili neku vrstu ljubomornog zanovijetanja (Nörgelei).
3. Uvriježen u obitelji i narodu
Moje obiteljsko ime Benčić (Georg Bensytt) po dika dokumentima iskaženo je u Velikoj Nardi 1570. godine. Od onog vremena neprekidno sve do danas nam je to uža domovina, selo hrvatsko u mađarsko-njemačkom okružju, kultura seljačka, tradicionalna, hrvatska. U školi nas nisu učili hrvatskim jezikon, samo vjeronauk je bio hrvatski, a mađarski jezik su nam batinom rivali u glavu (čemu sam danas vrlo zahvalan!). No kada je komunizam zaključio razbiti čvrste, tradicionalne strukture seljačkog svijeta bili smo od 1951. na meti i među prvima koje su iselili na ugarsku pustaru među Jazige, a tamo je škola i okoliš bio teško mađarski, sa svim svojim posebnostima Jaziga. Nakon osmogodišnje školske obaveze nikakvog izgleda na daljnje školovanje. Ipak, izgleda da je ravnatelj salaške osnovne škole znao izigrati „kadarski list“ koji nas je pratio na školskom putu. Tako sam došao u tzv. „južnoslavensku“ učiteljsku školu u Budimpešti s okrnjenim znanjem hrvatskog jezika, okrnjen po dijalektu gradišćanskohrvatskoga sela i po zaboravu u tuđoj okolini u obitelji, koja je na stalno cviljenje moje mlađe braće/sestre prešla na mađarski razgovorni jezik u obitelji. Jedino, a to je bio najstroži uvjet moga oca: Molit ćemo po hervatsku! I nisam mogao završiti učiteljsku školu jer je 1956. buknula revolucija u Budimpešti a ja kao izbjeglica došao ponovno u mađarsku gimnaziju u Austriji. I tako mi hrvatski jezik došao u nepovoljan položaj. I po maturi sam bio čvrsto osvjedočen da ću na prirodoslovni studij. Ipak je došlo drugačije! I za vrijeme studija sam imao sve papire za iseljenje u Kanadu, na kraju slavističkoga studija orijentirao se prema zapadnoj Njemačkoj. A što sada? Došao sam u Gradišće, među svoje ali s hrvatskim jezikom nisam mogao osigurati izravnu egzistenciju, hrvatsko je sve išlo usput, u slobodnom vremenu i zbog toga je nastalo samo toliko koliko je moglo, koliko je ono usput dopuštalo. A za to usput trebate mnogo razumijevanje i unutar obitelji.
III.
Matičnu hrvatsku kulturu sam počeo upoznavati u učiteljskoj školi, točnije jugoslavensku u kojoj gradišćanskohrvatska nije imala nikakvog mjesta. Na sveučilištu u Beču sam se priviknuo na temeljito istraživanje gradišćanskohrvatskoga, barem jedan dan u tjednu. Zagreb i dalmatinske gradove sam upoznao prilikom jezičnih tečajeva sa svojim đacima, koje nam je organizirao Ante Blaženčić od 1964. i vođenjem tuđih grupa po Hrvatskoj. U skupni znanstveni svijet sam ulazio preko Sympozija Mogersdorf od 1981. pomoću arhivara Mirka Androića iz Varaždina. Prve nesigurne korake sam učinio na skupovima Čakavskoga sabora 1971./72., kamo me uveo Zvane Črnja. Uopće sam tu imao ključni doživljaj u Žminju, gdje je na glavnom trgu pod vedrim nebom pred crkvom akademik Mohorovičić dao uvod o važnosti ruralne kulture i tradicije, toliko impresivno, pregledno i istinito, da sam dobio dojam: tako treba, razumljivo, jednostavno, pregledno, za narod.
Tu moram ubaciti još nešto na začuđeno pitanje prof. Vidmarovića nekom kritikom na hrvatske odnose prema gradišćanskim Hrvatima: A što Ti nisi dobio od Hrvatske? Ja osobno sam dobio sve što hrvatska javnost i institucije mogu dati pojedincu: dopisni član Hazu, član Dhk, predavanja na hrvatskim studijama u Zagrebu, Zadru, Splitu i Rijeci, izlaganja na kroatološkim skupovima itd. itd. — ali moje izloženo nezadovoljstvo se nikada ne tiče mene osobno, nego mojega gradišćanskohrvatskoga naroda, a tu bi bilo puno svega popravljati. Ali nije vrijeme sada da o tome govorimo.
Imao sam čast upoznati najglasovitije stručnjake hrvatskoga naroda na polju kroatologije i povijesti, što me ispunjuje velikim zadovoljstvom, treba zaviriti samo u zbornik gdje se redaju imena kao biseri na vrpci znanosti. Ne bih želio nikoga zanemariti ili preskočiti, mogu ali spomenuti zahvalom samo neka, zastupajući tako i druge, npr. akademici Hamm i Katičić, od povjesničara Valentića, Karamana i Kruhek, iz kazališnoga života Mariju Crnobori i Tonka Lonzu, isusovačkog teologa Horvata, od skupnoga rada na rječniku Finku, Šojata, Lončarića, Znika, na književnom polju Bartolića, Šicela, Šešelja, Jembriha, Sekulića, ... i mnogi drugi, a i sada smo na skupnom poslu s Sanjom Vulić, Mirom Menac, Josipom Liscem i Robertom Bacaljom, a tko bi mogao sve nabrojiti, neka mi oproste oni koje nisam mogao spomenuti.
Puno je djelovala na mene bogata hrvatska kulturna baština i čudio sam se mnogo puta, da Hrvatska ne može više, očevidnije, spektakularnije napraviti nešto iz svojeg spavajućeg kulturnog materijala i uvijek sam gledao zavidno na zapadne države, koje uspijevaju iz muhe napraviti slona.
A da ni ne govorimo o grandioznom hrvatskom pejsažu, Dalmaciji, Slavoniji, Velebitu, O gradovima: Dubrovniku, Zagrebu, Splitu, Šibeniku i Zadru, a pred morem Jadranom znamo mi Gradišćanci, kako nam je to potvrdila jedna naša pjesnikinja, pokleknuti, jer nam oduzima dah svojom ljepotom.
Tako, tako nekako sam ja doskakutao u svojem životu do ovoga zbornika. I ne mogu se u dovoljnoj mjeri zahvaliti i čuditi svakome tko ima nekakvu zaslugu kod nastanka zbornika, bilo to izlaganjem, slikama, ispravcima, oblikovanjem, tehnikom ili samo prisustvovanjem ili bio požrtvovno pridodao nešto našem gradišćanskohrvatskom, a time i skupnom hrvatskom kulturnom bogatstvu.