Mr. Franc (Franjo) Rotter * Gerištof, 23. 8. 1970. u seljačkoj obitelji kao peto dite. Školovao se je u rodnom selu, po tom u Glavnoj školi Veliki Borištof, Handelsschule Weiss s maturom, od 1990. na sveučilišću u Beču, slavistika i francuski jezik, magisterij 1995. Po tom teški beteg (MS) od koga premine 15. 2. 2002. Pokopan na domaćem groblju.
Pitam se, i brzo dodam da nimam odgovora, da li se po deseti ljeti smrti mladoga človika, mislim na Francija Rottera, ufanja punoga očekivanja, moremo smiriti s nebrižno odbriznutom: sudbina mu je bila! Znam, i sudbonosno ćutim u kršćanskom/općeljudskom poufanju da je tako, ali se ne morem pomiriti s takovom nemilosrdnom sudbinom. Kada žajno žudimo za svakom slamčicom duhovnoga obnovljenja, onda nam Sudbina zame mlado zaufanje. Smimo li naganjati da i u tom postoji kakova smisao, kozmična usmirenost, ku za sada (a morebit nikada) nećemo do kraja zviditi?
A onda dostanem tanku ćut, da se za tim krhkim tijelom shranja i neka druga stvarnost, stvarnost po riči, ku (mi) nazivamo literaturom. U njoj je beskrajan duh zavezan u verugu jezika i jezik joj je nemilosrdna stvarna granica. Ali ta stvarnost je čisto drugačija od one ku mi doživljavamo u svakidašnjem surom, čudakrat gingavom prostom životu. Svaki dan bižati zdvojno za kruhom i bojati se za golu egzistenciju je čisto drugo nešto, je, čisto na glavu postavljeno od onoga što nam je kanio poručiti Franci Rotter, ćutljivi majstor jezičnoga izraza, ostaviti u svojem pjesničkom/literarnom djelu »Croatia liberata« (Hštd, Željezno 2002.) i neobjavljenom, pozabljenju prepušćenom djelu. Da, koliko se u zadnji deseti ljeti u mladi i naši zreliji krugi u Beču i Gradišću poduzelo, da ne pozabimo na glavnu poruku, zvana one, da smo prozvali jednu knjižnjicu (Hakovu u Hrvatskom Centru) po njemu? Znamo li ono najvažnije, najglavnije, najdiblje što nam je on u svojoj najodlučnijoj borbi na život i smrt poručio? Svaka rič, svaki red ima svoje stvarno i simbolično značenje a mi tu pjesničku zagonetku još nismo razvezali. Nisam dost siguran u tom! Možda smo lakodušno prohuskali nabadajući po njegovi redi i nerazumljivo se čudili da nas je njegova složenost, prepletenost dibine i škurine riči prestrašila. Ali on je zrasao iz našega duhovnoga panja, iz sela, iz najdibljega korenja naše kulture i duhovitosti na nerazumljivi, najeruptivniji način. Ipak njega slijediti po misli i sadržajni tajnovitosti nam je naporno ali svladljivo. U njegovom pjesničtvu se je u zadnje vrime usredotočilo sve ono što literatura gleda za svoje moderno oblikovanje. Ne moremo ovde prosuditi, da li je to tako, ali je svakako nešto čisto novo, nezapamtivo, nezapaženo u našoj književnosti, vanpeljajuće iz staroga tradicionalizma, istovrimeno povezano sa starom navadom do zadnje pikice — pomislimo nek na pjesmu i melodiju „Tancaj, tancaj črni kos…“ — ali na drugačijoj, sublimiranoj jezičnoj polici. Da li nam se to vidi ili ne, to se ovde ne pita (to je pitanje školovanosti!). Riči, pjesme su ovde, a vjerujemo po biblijskom obećanju o ... riči ..., ada je rič bila pred djelom/učinkom/akcijom, a pred tim ideja, misao i smisao. Vjerujem da je naš zadatak, to razvezati.
Ali što nam je kanio poručiti Franci Rotter u svojem pjesničkom djelu?
I po sadržaju, i po konstrukciji forme kako i jeziku nešto drugo od uobičajenoga. Najprije jezik! Njemu je svisno, da živimo u dvojezičnoj sredini, zato je uvod i sažetak u nimškom jeziku, a ono u sredini što nazivamo raspravljenjem problematike u hrvatskom jeziku, u šesti poglavlja. Tematika mu je bitka ljudskoga bića za egzistenciju, za bīt, osebito u jednoj krajnjoj, da ne velimo bezizglednoj i fatalnoj situaciji u ku je došao on osobno zbog svojega betega. HN su opširno pisale o slučaju Cindrofca, ki je na tanko opisao svoj beteg. Istotako znamo i o nimški pisanom pjesničkom djelu Ane Šoretić pod naslovom »Handgemenge« (1995.). Rotterovo djelo ide dalje, iznad tih ostvarenj ar se u svoji koncentrični sadržajni i formalni nadgradjivanji služi novostvorenim jezičnim konstruktom, do tada nezapaženom u našem malom i geografski uskom topografskom prostoru. Ako pak dodajemo još, da je on svoju osobnu borbu sa smrćom povezao i s velikim krvoprolićem u hrvatskom Domobranskom boju onda smo našli i prošireni kolobar, ki izvire iz maloga austrohrvatskoga sela i uliva se furiozno u sridnjoeuropsku književnu kulturu. Osobni boj, ki vlada u čistoj intelektualnoj glavi u svisno odredjeni granica krajnje egzistencije odmiri dvoličnost riči političkoga karaktera, klizavost jezika, neshvatljivost sudbine i krajnju nemoć uoči ograničenosti materije u obliku tijela i narodne egzistencije u nadrealnosti, nadgradnji duha, ki, nasuprot strašne bitke u svisnosti odumiranja, ćuti malenkost, prašinu kozmosa, nadvlada jaukanje i kao svoj zadnji, krajnji govor tužnim, grišnim, egoističnim, za životom požrtim veli Ne čudi se ar čudo si ti sām!
Da bi kao utišano zburkano morje u ljubavi zakriknuo Neka cvatu rože! Neka cvatu rože, na njegov spominak!
(NB)