Prvi svitski boj je preobrazio svit ali u prvom redu političku i društvenu kartu Europe. Ako pomislimo samo, da se je zrušilo Austrougarsko carstvo i kraljevina, da je nestalo cesarstvo Nimške, veliko Rusko i osmansko sultanstvo. Pogledamo kakove nove države, državice su nastale iz nekih onda nam nastojanja EU zajedničtva danas moraju nastati jako gingavim i jako sumljivim. Jer na ideji veličine skupnosti: rimsko-katoličansko cesarstvo, Dunajska federacija, mala i velika antanta, višegradska zajednica, sridnjoeuropske regije, Alpe-Adrija regija itd., itd. ni danas ne fali ali te zajednice činu ljudi s različitimi mišljenji, čudakrat na kvar svojega naroda i vlašćega dobrostanja. Prvi svitski boj je najbolji primjer zato! Stoprv danas su se počele države sridnjoeuropske regije izvlačiti posljedic toga boja i ponovno teturaju u novu krizu, kao da nam majka povijesti ništ ne bi bila mogla urivati u tupe, sebične glave.
Na naše ljude i sela se je zrušila elementarna politička i geografska kriza. Morebit društvenopolitička kriza nije bila tako popadljiva, ljudi si nisu znali predstaviti kako će biti budućnost, ali da su im povlikli granicu med seli, postavili carinarske kućice i tribali od tada pasoše za obdjelivanje svojih polja, ka su mogla spasti na ovu ili onu stranu granice ili za posjet svoje rodbine, brata i sestre, to za ondašnje političko iskustvo nije bilo za popasti. I praskale su lažne političke i gospodarstvene parole na nje, svaki je za sebe kanio izvući najveć koristi. I „krobota“ je zaminio „madjaron“, „švaba“ ili „esterajca“ „deutsche Burgenländer“, ki je po sebi bio vridniji, povjerljiviji, stabilniji od onih, ki su došli pod etiketom »madjaron« ili »dinarić-husar« u novu državu.
Sve se je prominilo! Najprije ono najćutljivije, od velikoga gospodarenja se je moralo prekoraknuti na male državice. Država već nije bila odgovorna za veliko tržišće Monarhije, a produciralo se je na veliko. Naduta birokracija, osobito u austrijskom dijelu se je morala reducirati na minimum, vojska ograničiti a ipak svladati desno i livo orijentirane ekstremne grupacije bez državnoga instrumentarija, ka nastojanja su u obadvi država tendirala prema diktaturi, akoprem je Ignac Seipel izdao u Austriji parolu: Slobodan narod u slobodnoj državi! Masovno oslobodjene djelatne snage male državice se nisu mogle zaposliti, zbog čega su ljudi morali „trbuhom za kruhom!“ i nastane fenomen pendlerstva, a iseljenje u prikmorje je prekoraknulo svake zamišljene granice. Potribovalo se je regulatorsko djelovanje države kao amerikanski »new deal«, čega u Europi nije bilo i tlo počelo zrejati za Hitlersko zaposlenje.
I u našem malom Gradišću se je počelo premješćenje peljajućih slojev i polagano socijalno premješćenje od elitarnoga na demokratsko, ko je ali stoprv po Drugom svitskom boju imalo preudarnu snagu. Još jedan fenomen se je pojavio, suprotnosti varoša i provincije. Naši hrvatski književniki med boji, u prvom redu Ignac Horvat i Ivan Blažević nas upozoravaju, zdvojno kriču: Brate, ostani doma!, su bili mišljenja da varoš pokvari naše divojke i junake. To ali ni malo nije hasnilo, i naše društvo se je prestrojilo i naša sela, seljačko društvo se je prenačinilo, urbaniziralo i nastalo od seljačkoga, poljodjelskoga društva lipo polako djelačko, poslo(u)zimajuće društvo bez nekadašnjega kulturu nosećega gradjanskoga sloja, i tako otvoreno na svaki globalizirani uticaj u naši seli. Prepolovljenjem, ne! prerizanjem našega narodnoga tijela je započela tročlana razvodna linija, ku smo stoprv po padu željeznoga zastora počeli kako-tako, čudakrat bezuspješno krpati. Mea culpa! Mea culpa!
Prestrojilo se je naše školstvo, bez vridnovanja do danas, prestrojila se je politička situacija. Uopće nas je u prvom redu iritirala politička situacija. Prefrigani austrijski politički sistem dugo nije bio popadljiv za naše političare i dali su se upreći u politička kola velikih partijov. Nije njim za zlo zeti, došli su u zapadnoeuropski politički sistem bez iskustva, bez toga da bi znali bili što znači isposlovati, tražiti, prepirati i najzadržati se u potribovanji, presenetiti, mahiavestički prehititi, da bi mogli dojti do najvećega rezultata.
Sve se je to moralo na svakidašnji iskustvi zviditi, naučiti u novom društvenom životu.
(NB)