Na »Medjunarodni dan žen« 8. marca se je nekoliko hakovcev, prete­ž­no mladih žen, spomenulo ženskih spisateljic i ženskoga lika u gradišćanskohrvatskoj književnosti kao i žen, ke su pisale i pišu literaturu na hrvatskom jeziku i uza to potiču iz Gradišća. Koliko je to bila zahvalna tema za Zrinku Kinda, ka je o toj temi diplo­mirala na Slavistiki Bečkoga sveučilišća, ili je bilo i do­sta „mledna“ i „razrijedjena“ tematika, o tom zna ova mla­da i angažirana prije svega i pedagogica i natprosječno na­darena pjevačica sigurno pu­no povidati. Zapravo sve, o čemu je pisala u svojem diplomskom djelu, je morala sa­ma otkriti i se je kumaj kade mogla naslanjati na jur pos­tojeću sekundarnu literaturu. Dakle je morala sama iskati i najti primarnu literaturu, da­kle istraživati sama ča su objavile žene na hrvatskom. To, dabome, u prošlosti nije bi­lo ni preveć ni preobiljno.

Naravno, i sama Zrinka Ki­nda zna, da je stoprv po­če­la otkrivati temu, da je stoprv otvorila oblok, vraca u žen­sku literaturu i med gradiš­ćanskimi Hrvati. Na nikakov način nije mogla crpiti „iz pu­noga“. U prošlosti je zapad­nougarska a kašnje pak gradišćanskohrvatska književnost bila dominirana od Ka­toličanske crikve, od dosto­janstvenikov Crikve i ljudi ki su kanili tako pisati da bi naj­bolje odgovaralo vjeri, Crikvi i željam nje zastupnikov. Ta konzervativizam se je očuvao do daleko u 20. stoljeće i je morebit jedan od glavnih uz­rokov, zač su se Hrvati oču­vali na ovom području: zato kad se nisu otvorili novim, naprednim a tim i internaci­onalnim pokretom u struja­njam — i u književnosti.

Pojedinačno su žene pisale, ali nije bilo govora o „žen­skoj literaturi“, za kom danas tako rado tragaju, i išću kri­v­ce, zač toga nije bilo. Narav­no, činjenica je, da hrvatski duhovniki i dostajanstveniki ni školniki nisu hrabrili žene da pišu, nego svoje subrate. Ali nije nigdir dokazano, da bi negdo ženam zabranio pisanje ili da su npr. kalendarci odbili objaviti ča su žene pisale. Jednostavno žene nisu pisale, jer su se bavile drugimi posli. Iz današnjega gledišća je to pravoda jako velika škoda i mora nam biti žao, da toga imamo tako malo od­nosno skoro uopće ništ.

To se je pak sve preminilo u 70-ljeti prošloga stoljeća kada su žene snažno stupile na scenu i u literaturi i se po­javile u generaciji „ptićev i sla­vujev“ a s Anom Šoretić smo imali ne samo ženu kao redateljicu nego i dramatičarku. U nje plovnom koritu su se pak pojavile i druge žene na području dramske umjetnos­ti a „linakova generacija“ je za kratak čas splavila na povr­ši­nu mlade u ženskoj i litera­turi žen. No, i to se čini da se je opet osušilo. Problem nije u tom da se ženam ne bi da­lo pisati ili da ih se ne bi objavilo — kakova plitkost onih ke to mislu — nego da ne pišu!