Pokidob se je sada, opet jednoč, počela javiti di­skusija u naši tiskani me­diji — i bilo bi potribno da se čim već i mladi javljaju — ne­će škoditi da malo rekapituliramo, kako je ča kada bilo i kako se je razvilo. S pogledom na Hrvatske novine jedna je činjenica bez diskusije, nai­me da su pokrenute 1910. lj. u Juri i su tim bez sumlje naj­starije još postojeće novine na ovom panonskom području. O tom ča neka stoji u novina, ki sadržaj i na kom jeziku, se je diskutiralo jur pred novi­nami, kada ih još nije bilo, a bilo je hrvatskih Kalendarov, nekoliko po broju.

Svako razdoblje, ponekad bi mogli govoriti o epohi, ima svoje posebnosti, duh vrimena, društvene okolnosti i političke promjene, a ne na za­d­nje i manjinskopolitičke prili­ke i neprilike. Početkom 1980-ih ljet se je uspješnom kodifi­ka­cijom nevje­rojatno ojačao hr­vatski jezik s naglaskom na gradišćanski, a na sveučiliš­ću se je nekoliko (studentskih) generacijov učilo ta jezik. To­­ga sada već nima u tom op­se­gu, pred svim ne u tom du­hu. To ćutimo na svi kraji. Tada­šnji hrvatski studenti, dijelom i slavisti i slušatelji drugih fa­kultetov, su se opet jednoč probudili i su za svoj jezik i za svoj rod išli u diskusije, a konačno i demonstrirati i na barikade. To je bila ta dob, kad nam se je s političke str­a­ne predbacivalo, da je naš je­zik ionako samo još za šta­lu i dvor i da se neće dugo dr­ža­ti, jer će izgubiti svoju soci­jal­nu funkciju. Ovi proroki su, n­a­žalost, dijelom bili u pra­vu. Ali smo si i u Hak-u zasukali rukave i sami si naložili cilj, da moramo podignuti nivo je­­zi­ka, da ga moramo širiti i u drugi sloji, ne samo „u štali i na dvoru“, u „Društvu“ ili kod hakovskih večerov.

Ta novi polet je stigao i do Hrvatskih novin. Cilj je bio jasan: na temelju dosadašnje­ga dignuti ne samo jezik ne­go i sadržaj i dostignuti dru­ge sloje naroda, se potruditi i za seljački, djelački stu­dent­ski, obrtnički, poduzet­nički, gospodarski, učiteljski znan­stveni itd. sloj naših lju­di. Cr­edo je bio tada — a u tom se do dana današnjega ništ nije preminilo — moramo s našim jezikom pokrivati sva svakodnevna područja. Moramo na našem jeziku pisati o svi nek mogući dogadjaji. Naši ljudi moraju imati prili­ku da i na svojem jeziku čita­ju sve to ča je zanima i zač ćedu znamda stoprv razviti zanimanje.

Polazili smo iz dileme, da su jedni mislili novine su sa­mo „za babe“ i seljake, dru­gi su mislili samo za učitelje a treti samo za studente a četvr­ti samo za znanstvenike. A med tim je bezbroj drugih grup i zajednic, ke su se ćuti­le zapostavljene i ke su isto kanile ­biti opskrbljene novi­nami na svojem jeziku. Jur je slavni Miloradić znao, da sa seoskimi dijalekti (a ko se­lo, prosim?) ne more op­stati ako piše novine. To su kašnje znali npr. i Ignac Horvat, Fric Bintinger, Feri Sučić i drugi.