Suočeni smo s fenomenom za ki smo ionako znali —sa­mo smo ponekad jur tako zaslipljeni, da već ne vidimo dalje od našega pupka ili ne prik ruba svoje zdjelice. Zapravo bi ta fenomen morali poznati još iz povijesti: Kada se političke velestranke u Au­striji dugo po raspadu Monarhije već nisu bojale restitucije ove, s vrimenom su o­mekšali zakone u pogledu na člane obitelji Habsburg i još i nekadašnji cesar Austrije i kralj Ugarske dr. Karl Hab­s­burg je — kade je odustao od restitucije, vraćanje u stanje bivše Monarhije — po politi­čkom preokretu u Austriji i kad je Övp dostao većinu, 1962. ljeta opet stupio na tlo Austrije. Do tada to nije smio. A 31. oktobra 1966. ljeta je Habsburg sa srdačnim ruko­hvatom pozdravljen još i od tadašnjega socijaldemokrat­skoga kancelara Austrije Br­u­na Kreiskyja. Peljao ga je sigurno i politički kalkil, razmišljanje, da će od toga ima­ti već koristi nego škode.

U čemu je paralela gradiš­ćanskim Hrvatom? U veliki nekada socijaldemokratski dominirani hrvatski seli u  Gr­adišću, tako na Hati, npr. u Pandrofu, ali i na Poljanci, kako je to u Cindrofu, Traj­štofu, Vulkaprodrštofu — sve su to po broju stanovnikov j­a­ko velika sela — hrvatska rič se sve jasnije i sve većimi slo­vami kaže na javni zgrada, kako su to općinski uredi ili škole i čuvarnice. Moglo bi se još i činiti, da se naticaju u tom, gdo će pisati većimi slovami npr. Općinski ured ili Osnovna škola. Sada, kad bi mogli reći, da hrvatski jezik u ti ustanova već ne živi, kad je nestao ili je samo još lipi kinč na van i vidljivi dokaz za političko tropanje po pr­sa „Evo, poglejte, ča mi sve činimo za naše narodne gru­pe u Zemlji, s kimi se stalno i podičimo i ki su izraz naše tolerancije i mnogovrsnosti, s kom se toliko ponosimo u ovom našem tako naprednom Gradišću“.

Gdo se ne bi veselio kad to čuje a gdo se ne bi tim ponosio, ako bi bilo zaista tako. Ali je činjenica da je prizna­nje o većjezičnosti i mnogovrsnosti tim glasnije i jače onde, kade je čim manje te većjezičnosti, mnogovrsnosti a onde kade je skoro uopće već nije onde se to najjače na­glašava. Sada, mogli bi re­ći, kada hrvatstvo u ti veliki, financijski jaki i kulturno mn­o­govrsni seli i općina leži na bolesničkoj postelji, ili jur i na samrti (in den lezten Zü­gen, auf dem Totenbett — da bi razumili i oni kim je jezik postao pretežak ako postaje ap­straktan). Sada kade već ne postoji pogibelj jezične, kul­turne i narodne živahnosti, sada se rukuju i se ponosu s poslidnjimi zastupniki ovih svojih ljudi. Kad bi još bilo ča za spasiti, ništ nije bilo moguće! Sada kad već nijed-noga nima ki bi željio nešto spasiti, sada bi dali — tako ve­lu, jer zapravo već nije potrib­no. A mi se veselimo i aplau­diramo, i im hvalimo da tako dobro zahadjaju s nami! :-)