U zadnjem prilogu našega Maloga jezičnoga savjetnika smo se bavili dubletom staramat i staramajka i spomenuli vrstu deklinacije, pri koj prvi dio riči ostaje svenek isti: Poiskao sam staramajku. Ona se još dobro spominja naše staramajke.
Čitajući primjere, si je morebit već ki štitelj mislio, da on tu rič drugačije deklinira/ sklanja. Ako pogledamo u Pravopis (2009: 50), ćemo viditi, da je i drugačiji način deklinacije moguć i pravilan: „Riči stariotac (dida) i staramajka (baba) su […] složenice, kod kih se obadva dijeli dekliniraju“. Prema tomu glasi druga moguća deklinacija riči staramajka ovako: G staremajke, D starojmajki A starumajku, L starojmajki, I staromajkom. Primjeri u rečenici: Svaki vikend idem k svojoj starojmajki. Prez angažmana starihocev i starihmajkov, ki čuvaju svoje unuke, dost mladih majkov ili ocev ne bi moglo pojti djelati.
I za ov način deklinacije ćemo najti dost potvrdov u našoj književnosti. Ča ada činiti? Koj deklinaciji dati prednost? Svisni činjenice, da dost ljudi rič staramajka deklinira/sklanja po prvoj ili po drugoj vrsti deklinacije i da je ovde teško normirati samo jedan izraz, je Jezična komisija Zigh-a, ka normira izraze za Online-rječnik, odobrila dvojno rješenje: N staramajka, G staramajke. D staramajki i N staramajka, G staremajke, D starojmajki.
Kod druge normirane vrsti deklinacije (G staremajke, D staromajki) nas ne smi buniti, da u ovoj složenoj imenici ili složenici dekliniramo i prvi dio složenice, ča je mimo naših uobičajenih gramatičkih pravil. No već puti su odstupanja od gramatičkih pravil i potribna, a u našem slučaju se more ovo odstupanje i dobro opravdati, jer po značenju nije isto: Ja ljubim svoju staru majku i Ja ljubim svoju starumajku.
Završno kanimo još napomenuti, da većkrat isti govornik koristi u svojem govoru i prvi i drugi način deklinacije, ča potvrdjuje stav, da se je i kod normiranja moralo zgledati na obadvi varijante.
(Zorka Kinda Berlaković; 88.)