Iako ovo kod nekih od mladjih generacijov morebit neće naići na preveliko razumivanje, ipak se ovde radi o sve većem problemu u našoj muzičkoj sceni: razglas, strašna glasnina, ubijajuće diboke frekvencije a kao posljedica: uškodjeni sluh a dostkrat i poremećaj kucanja srca (polag dijagnoze lječnikov, ki po strašno glasni koncerti s poduplanimi dibokimi basi sve već moraju konstatirati škodljivost toga svega a zdravlje pred svim mladih ljudi).
Uz pogibelj da si moramo dati reći od nekih kako da nimamo pojma o modernoj muziki — ima takovih hrabrih i uvjerenih, ki mislu da su oni pronašli glasnu muziku, da su stoprv oni izumili pravi zvuk (sound) muzike, ka djeluje stoprv od odredjene jačine i glasnoće — ipak je pristigao trenutak, kada triba glasno i jasno reći: mnogi koncerti naših muzičarov su preglasni, ubijaju a konačno i spraznuju dvorane i livade.
Dani mladine su nastali sve glasniji, Crotisade su nastale sve glasnije, koncerti naših (s pravom) toliko hvaljenih i promoviranih grup (i u HN) su nastali preglasni. Tako da to zapravo već nije za izdržati. Špica svega je ako si muzičari sami začepu uši a stoju zapravo ionako za orijaškimi, divovskimi turmi zvučnikov. A pred kimi stoju mladi ljudi, ke ova lavina, silija zvučnih valov pogadja u tijelo, glavu a pred svim i uši.
Svim ki mislu da ovo sada piše negdo, ki nikada nije bio u rock-koncertu, da ovako mislu oni ki su prestari, ki nimaju sluha za modernu muziku, ki ne razumu da stoprv od odredjene jačine zvuka počinje pravi užitak u ovoj muziki iz ke pak na kraju koncerta pretežni mladi ljudi, zapravo još dica „zugedröhnt“ s vrtoglavicom teturaju (torkeln) iz dvorane i mislu kako super je bilo, jer su čisto omamljeni. Svim, ki to mislu, ovo za ušeta: Slušali smo koncerte tvrdih rock-grup kao npr. Deep Purple, Black Sabbath, Led Zeppelin, Genesis… kasnije pak The Who, Queen i mnogo drugih. Bili smo i na Bruji, Zetori… — i svi danas još čujemo. A onim, kim je oslabio sluh to nije od preglasnih koncertov u ki se je ipak još čula i muzika, su se mogli raziznati instrumenti a naravno i glasi.
Današnja kvaliteta — a ovo se tiče pred svim i u prvom redu naših domaćih hrvatskih muzičarov — je natprosječno visoka, mnogi od njih su studirani i diplomirani muzičari i pedagogi, su izučeni pjevači i imaju pedagoške izobraze na tom području. Tim već nam mora biti žao, da se od te njeve vještine samo još jako malo čuje, more raziznati, jer to kroz to strašno pojačanje nastaje neproznatljivi šum, buka u koj se je zgublja sva njeva muzička vještina i umjetnost.
Kod ribe se zna, da ako se na nju maže puno česna, nije dobra. Ovi naši muzičari ne bi tribali toliko pojačanja da bi prikrivali njevu slabost, jer oni su dobri, jako dobri!