U naši hrvatski govori sridnjega Gradišća imamo kod konjugacije glagolov u 3. li­cu množine čudakrat duži­čke nastavke, npr.: „Moji ro­ditelji su jur jako stari i već ne vididu dobro. Ali oni si ja­ko rado jačidu naše hrvat­ske jačke i se pri tom svenek ja­ko smijedu.“ U gh. književnom jeziku se preporučju kratki nastavki (usp. »Grama­tika gradišćanskohrvatskoga jezika«, 2003: 196), tako da je pravilno: Moji roditelji su jur jako stari i već ne vidu dobro. Ali oni si jako rado jaču naše hrvatske jačke i se pri tom svenek jako smiju.

 

Prema Gramatiki imamo kod glagolov -i pak -e konjugacije u 3. l. množine nastavak -u. Kod -e konjugacije glasu nastavki: -em, -eš, -e, -emo, -ete, -u, a kod i-konjugacije glasu: -im, -iš. -i, -imo. -ite, -u. Konjugiramo ada ovako: idem, ideš, ide, ide­mo, idete, idu (a nije idedu!), i mislim, misliš, misli, mislimo, mislite, mislu (a nije mislidu!). Zato je i pravilno: oni/one tresu (nije tresedu!), zamu/uz­mu (nije zamedu!), počnu (ni­je počnedu!), peču (nije pečedu!), laju (nije lajedu!), bižu (a nije bižidu), itd.

Ove kraće oblike je za naš književni jezik jur preporučio Mate Meršić Miloradić u svojoj Gramatiki »Slovnica hervat­skoga jezika za selske škole«, ka je izašla 1919. ljeta u Djuri i ka je tribala služiti kao po­moć u približavanju hrvat­skomu standardu. Miloradić se je naime kao svećenik, narodni prosvjetitelj i najpo­znatiji pjesnik gradišćanskih Hrvatov zalagao za normu, ka neka bude čim bliža hrvatskomu književnomu jeziku. Tako on u Hrvatski novina ljeta 1926. (br.11, str. 1) veli:

Ako hoćemo ostat Hrvati, se moramo književno najzad pri­cipit našemu stab­lu na Jugu ter tamo slati duha konči na „južinu“.

(Zorka Kinda Berlaković; 60.)