Samo manjina Gradišćanskih Hrvatov odobrava opstanak jezika. Mnogim Gradišćanskim Hrvatom je svejedno, je li će jezik izumriti ili ne. Kadakoč oni hrvatski jezik gledaju kot dio svojega identiteta. Ali to istovrimeno ne znači, da im je važno kultivirati svoj jezik. Prenaporno im je usavršavati svoj jezik onako, da bi mogli govoriti o elaboriranom kodu.
Hrvatski jezik je opterećenje
Elaboriran jezik je onakov jezik, ki je gramatički korektan, logično strukturiran i u kom govornik hasnuje i stručne izraze, kad je njegov mentalni leksikon opširan. U naši škola dici nije posredovana ni jezična baza, a još manje se ona nauču elaboriran jezik. Dobro vladati jezikom bi značilo, samostalno učiti se jezik. Za to bi Gradišćanski Hrvati morali biti autodidakti. To im se zato ne isplati, kad gradišćanskohrvatski jezik nije potriban za ekonomski i socijalni napredak. Suprotivno, gradišćanskohrvatski jezik je prepreka napretku. Gdo se kani integrirati u nimško društvo, onomu hrvatski jezik samo škodi, ar Nimci nimaju rado, kad se gdo uza nje pomina hrvatski. Zato većina pripadnikov gradišćanskohrvatske zajednice hrvatski jezik gleda kot opterećenje.
Dvojezičnost kopa grob hrvatskomu jeziku
Gdo kani očitovati svoju simpatiju prema jeziku, nastaje kotrig kakove tamburaške grupe, u koj si jači hrvatske jačke. Ali kotrigi tamburaških grup se med sobom pominaju po nimšku. Mnogi manjinci tvrdu da ne znaju dost dobro jezik, zato se ga ne pominaju. Drugi se ga opet ni ne kanu pominati, iako bi se ga morebit znali pominati.
Negativan stav Gradišćanskih Hrvatov prema jeziku je u kauzalnoj vezi s politikom austrijanske vlade i s društvenim pritiskom. Pripadnikom manjine je jasno, da im hrvatski jezik u žitku ne more nuditi bolje šanse, naprotiv otežava im interakciju s Nimci. To je uzrok za to, da će se izgubiti. Nimški i hrvatski jezik nisu jednaki i zato je cijela gadišćanskohrvatska jezična zajednica dvojezična. Ne bi bilo dost, da gdo govori samo hrvatski jezik. Ov oblik bilingualizma je uzrok za asimilaciju. Prošireno je krivo mišljenje da dvojezični ljudi znaju govoriti dva jezike glajno dobro. Naravno to ne štima, kad oni jezike hasnuju za različne funkcije odvisno u koj mjeri im je potriban neki jezik. Nijednomu nije potriban hrvatski jezik u Austriji, da bi mogao dobro živiti. Mnogi bilingualci u jednom od jezikov, ke govoru, ne znaju ni pisati, a ni čitati (prisp. Grosjean & Li 2013: 7). Nijedan Gradišćanski Hrvat danas ne vlada hrvatskim jezikom tako dobro kot nimškim. Populariziranje dvojezičnosti je populariziranje asimilacije. Zato su kampanje za dvojezičnost kontraproduktivne. One signaliziraju: Nauči se kot Gradišćanski Hrvat dobro nimški, hrvatski je nevažan u Austriji! Ako se hrvatski jezik ne komercijalizira, nima šanse za opstanak.
(Agnjica Csenar-Schuster)