Kriza Hrvatske vlade, a tim i Hrvatskoga sabora se naravno odražava ne samo na Hrvatsku, nego i na Europsku uniju a pred svim i na gradišćanske Hrvate. Počnimo u samoj Hrvatskoj, kade je premijer Plenković otpustio tri ministre a odstupio je i predsjednik Sabora. Dobro, nisu ovi iz Plenkovićeve stranke, ali da premijer mora otpustiti tri ministre jer ne valjaju i samo su škodljivi političkomu peljanju ove države, je dosta jedinstveno. Naravno, demokracija se ne more naučiti u tako kratkom času. Mladoj Republiki Hrvatskoj stručnjaki i znalci su prorokovali dugi, trnoviti i bolni put do demokracije. Evo, Hrvatska je na put tamo, ali još dugo onde nije stigla.
Da je Plenković u vrimenu najteže krize doputovao u Austriju i službeno pohodio kolegu kancelara Kerna, imat će svoje značenje. Ne na zadnje se je Plenković mogao vrnuti u Zagreb i onde pokazati na to, koliko ga cijeni i poštiva austrijski kolega, da ga je primio i savezni predsjednik Van der Bellen i da je u Diplomatskoj akademiji u Beču držao vrlo opaženo predavanje o „Europi i nje budućnosti“. U tom Plenkovićevom predavanju nije bilo ni riči o državnoj krizi doma, nego je on vrlo jasno pokazao na to, da ako vrijeda ne počnu s procesom pristupanja Europskoj uniji i još ostale države na Balkanu, pred svim i Bosna i Hercegovina i Srbija, onda će i Hrvatska nastradati. Je li ga u EU negdo razumi odnosno da li ga negdo sluša je drugo pitanje, jer u Bruxellesu momentano nigdor nima prave volje da bi dalje proširili EU.
Drugo ča je Plenković zapravo bičevao: ako se kontrole na šengenski granica med Slovenijom i Hrvatskom nećedu ukinuti ili bare znatno olakšati, onda će Hrvatska od toga imati veliku škodu, jer će se to odraziti na turizam. A to je glavni dohodak koga ima Hrvatska. Jasno je rekao Plenković, da ljudi nećedu razumiti da za put od 3 i pol ure od Beča do Zagreba i obrnuto sada tribaju duplo i već. A gdo iz Stuttgarta vozi na morje, po osam uri vožnje još mora stati četire do šest uri na granici, ta će si to dobro premisliti.
A na kraju kriza u Hrvatskoj je na škodu i gradišćanskim Hrvatom. Toliko važno bi bilo da bi našli odgovorne i kompetentne ljude kao i odgovornosti puni političke partnere u Hrvatskoj. Ali to nije moguće ako stalno padaju vlade, ako jedna kriza goni drugu. Jedva se je negdo našao na odgovornoj poziciji, jur ga opet i nima. To je samo voda na mlin onih, ki gradišćanskim Hrvatom ionako zamiruju, da suradjuju s Hrvatskom i s odredjenimi institucijami u Hrvatskoj. Ovim bi bilo najdraže da gradišćanski Hrvati ne bi imali nikakov kontakt Hrvatskom. Ali pri tom zaboravu da domicilna država malo do ništ ne čini za svoju hrvatsku manjinu. Komu se, dakle, obratiti!?