Ako gledamo okolo naokolo Austrije, bilo da je to u istočni susjedni zemlja, južni, zapadni a da ne govorimo o sjeverni susjedi: svagdir se financiranje djelovanja nacionalnih manjin iliti narodnih grup kako ih službeno nazivaju u Austriji. Tako mala svota kako godišnje stoji na raspolaganje narodnim grupam u Austriji ne stoji u nikakovom odnosu tomu ča stoji na raspolaganje Hrvatom u Madjarskoj ili u Slovačkoj, Srbom i Talijanom u Hrvatskoj, Nimcem i Staroaustrijancem u Italiji, Retoromanom u Švicarskoj, Nimcem u Danskoj, Dancem i Łužičkim Sorbom u Nimškoj, još i Nimcem u Rusiji itd. itd.
Svi su ovi, naravno, u nekoj mjeri ovisni o državi i državnih institucijov, ke im godišnje dodiljuju subvencije, pineze. Ali kod njih uglavnom politički i ustavno je riješeno, da im stoju na raspolaganje odredjena sredstva iz državnoga proračuna, budžeta. I da bi se domicilne države i vlade toga i držale ima zapravo kod svih nacionalih manjin tzv. domaće države, ke gledaju na to da se manjine u drugoj zemlji ne zanemaruju i da se podupiraju u svojem zalaganju za narodni opstanak, za kulturni razvitak za jezično čvršćenje i čuvanje svojega identiteta. U svi ti spomenuti zemlja i država nacionalne manjine imaju i političko zastupničtvo i na komunalnoj, županijskoj (zemaljskoj) i saveznoj razini.
U Austriji, je to sve drugačije. Ovde nima zapravo nikakovoga političkoga zastupničtva — a tim ni političkoga pritiska na bilo kakove odluke u korist manjin. A takozvane matične zemlje zapravo samo u slučaju Slovencev u Koruškoj i Štajerskoj znatno podupiraju svoje manjine. U prispodobi npr. sa Slovenci: Hrvati u Austriji dostaju samo droptine. Znak je dobre volje, supstancijalna pomoć to nikako nije.
Poznata je krilatica, da gdo ide prositi jačemu, postane ovisan o njemu. To je: svako ljeto ponovo stati u red i prositi i biti ovisan o milostivnosti činovnikov i milostinji države. To more, naravno, i zakrenuti karakter, smanjiti hrabrost i odlučnost, da se nešto čim jače želji a konačno postigne. Mnogi ki dostaju iako samo malo, postaju zadovoljni da uopće ča dostanu. Poniznost raste a tim i zadovoljstvo s tim ča se ima — iako je sve manje, od ljeta do ljeta.
Isto je i s poznavanjem jezika. Sve već se zadovoljava s tim ča znamo — ako uopće još ča znamo. A iz te komotnosti argumentiramo, da je važno da tako pišemo kako narod govori po seli. Pri tom zabimo, da ta standard, ta jezična kompetencija nastaje manja i manja. A nas pak još samo to zanima, ča se tiče nas samih i ča se dogadja u našoj neposrednoj okolici.
A kako neka gdo iz te poniznosti i zadoljstva neka još diže svoj glas i potribuje nešto ili pokušava najti bolje, djelotvornije rješenje!?