Poslovice kao nepresušne narodne i životne mudrosti bile su u središću pozornosti sjajno organiziranoga „Ve­čera poslovic“ ki su u Hrvat­skom centru u Beču sjajno promovirali bivši diplomat i autor dvih knjižica s poslovicami, bečki Imo­ćanin Ma­te Mihaljević i gradišćansk­o­hrvatska književnica, pjesni­kinja i režiserka Ana Šoretić iz Cogrštofa u Gradišću. O društveno-kulturnoj i knji­žev­noj važnosti narodnih po­slovica uvodno je predavala prof. dr. Zorka Kinda-Berla­ković s bečke slavistike koja vodi i studij hrvatskog jezika na Pedagoškoj visokoj školi u Gradišću. Kinda-Berlaković napomenula je kako poslovi­ce postoje na svim jezicima i u svim kulturama, a prve pisane nalaze se već u Bibliji među mudrosnim knjigama Starog zavjeta.

U sljedećem donašamo izvat­ke iz referata slavistice prof. dr. Zorke Kin­da-Berlaković o te­mi „poslovice“. 

Poslovice su fraze u kojima je sažeto nečije životno is­kustvo. Razmišljajući o po­slo­vicama i uvažavajući po­slo­vi­ce prvenstveno i sami po­sta­je­mo mudriji. A to je i dobro ta­ko, jer je život prekratak da bi­smo sami napravili sve po­gr­eške i stekli iskustvo. Stoga je bolje učiti na tuđim pogre­škama. Zato funkcionira bogatstvo i raznolikost poslovica najvjerojatnije u svim jezicima svijeta. Ne postoji podatak o tome, imaju li zaista svi jezici svijeta poslovice, no tako je to u nama poznatim jezicima, jer poslovice su jedan od trajnih oblika iskazivanja čovjekove misli, to su mentalni i logični mehanizmi koji djeluju od pa­m­tivijeka do danas. A poslovice i apsolutiziraju vrijeme i prostor tako da su u većini slučajeva ahistorične i ageografične. Npr.:  Kakav otac, takav sin. Wie der Vater, so der Sohn. Riči se govoru, a kruh se ji!

Mnoge su poslovice vje­ro­jatno nastale prije pisa­nih izvora u kojima se pojav­ljuju, a iz historijata narodnih poslovica znamo da imamo po­slovične zbirke već u sumeran­skoj kulturi (Sumerer), a važ­no mjesto zauzimaju u Bibliji (npr.: Oko za oko, zub za zub — Auge um Auge, Zahn um Zahn) i u svetim indijskim knjigama. Poslovični se izraz posebno njegovao i u kineskoj kulturi, pa kod pisaca antičke Grčke i u starom Rimu. I u srednjem vijeku postoji veliko zanimanje za tumačenjem poslovica, a u Europi je najpoznatija poslo­vi­čna zbirka tog vremena »Adagia« latinista Erazma Rotterdamskoga iz 15. stolj. 

Iu hrvatskoj se kulturi skup­ljaju od najranijih razdo­b­lja pismenosti poslovice, a p­o­vijest sakupljanja poslovica zapravo je jedna od najstarijih u Europi. Tako već 1487. godine izdaje Šibenčanin Juraj Šižgorić, hrvatski latinist, zbir­ku poslovica na latinskom je­ziku (poslovice južne Hrvatske), a to čak dvadeset godina ranije ne­go što je objavljena zbirka Erazma Rotterdamskoga. Naši stari hrvat­ski pisci, latinisti, služili su se i la­tinskim izrazom proverbium, a p­o­nekad upotreblja­vaju i dicteria, sentencija ili pak izraz gnoma. Riječ poslo­vica došla je u hrvatski jezik iz ru­skoga, a koristi se od 19. sto­ljeća. To je zapravo tvorbenica, ada složena riječ, u kojoj u osnovi stoji leksem slovo u značenju riječi Slovo-posl­o­vica. U hrvatskom jeziku koristili su se prije 19. stoljeća nazivi: priričje, pririč, prirje­čak. Starohrvatski naziv priričje za­pravo je kalk prijevod latinskoga „proverbium“, a koristili su ga autori poput Ivana Mari­je Matijaševića (»Proričja slovinska«, 1697.) i Pavla Ritte­ra Vitezovića (»Priričnik aliti razliko mudrosti cvitje«, 1703.). Rad Ivana Belosteneca, »Ga­zophylacium« (1740.) sadrži poslovice sjevernoga dijela Hrvatske, a i Tome je Miklou­šić objavio kajkavske poslo­vice pod nazivom »Prirečja horvatska« (1821.). Početkom 20. stoljeća izlaze iz tiska »Hr­vatske narodne poslovice« (1909.). U Hrvata su jedni od najpoznatijih sakupljača po­s­lovica u 20. stoljeću Tvrtko Čubelić i Josip Kekez. Danas se objavljuju uglavnom kontra­stivni rječnici poslovica, (npr. Mikićev i Škarin iz 1992.) ili »Rječnik poslovica na 25 europ­skih jezika« (2001.) Božice Sedklić.

Kod nas gradišćanskih Hr­vata poslovice spašava od zaborava naša spisateljica Ana Šoretić (»Prvo speci, pa reci«, 2005; »Sram za tram«, 2009.), prva gošća ove veče­ra­šnje priredbe.

Koje značajke imaju po­slovice? Poslovice su zapravo minijaturna djela, misli koje se formuliraju na jedno­stavani slikovit način, npr.: Nije zlato sve što sja. Es ist nicht alles Gold, was glänzt. Izraže­ne su u kratkoj i pregnatnoj for­mi, gotovo u obliku formule. Njihova sintaktična struktura relativno je stabilna i prenosiva, a često se koriste i rima, ili rimotvorne i melodijske komponente da bi se lakše prihva­tila, npr.: Tko puši, zdravlje ru­ši. Starost je žalost. Gdo se uže­ruje, i Boga bantuje. Lakšem pamćenju pridonose uz rimu i razne stilske figure, kao npr. asonanca i aliteracija, ada po­navljanje istih ili sličnih voka­la i konsonanata: Vrana vrani oči ne vadi. 

Dosad smo naveli po­slo­vi­ce koje imaju svoj ekviva­lent u njemačkom jeziku. Me­đutim, često se poslovice ne mogu prevesti doslovno. Njihov prijevod je složen proces i zahtijeva vrlo dobro poznavanje iz­ražajnih mogućnosti obaju je­zika. Njemačkim se ekvival­en­tima bavio Mate Mihaljević (»Neke njemačke izre­ke u od­nosu prema hrvatskim, raz­li­či­tosti i posebnosti«, 2018.), naš drugi večerašnji gost, te njegove uratke preporučujemo svima koji žele obogatiti svoj jezični izričaj u hrvatskom ili njemačkom jeziku.

Koncepcija poslovica fun­k­cionira na dva načina:

  1. Poslovice mogu imati do­slovno značenje koje možemo shvatiti i bez većih poteškoča: Dobar početak, dobar svršetak — Ende gut, alles gut.
  2. Poslovice mogu imati preneseno značenje i na slikovit način prikazati konkretno is­kustvo: Jedna lasta ne čini pro­ljeće. — Eine Schwalbe macht noch keinen Sommer. Tu se ra­di o prenošenju značenja jed­noga kruga pojava na drugi, a približavanjem i izražavanjem posve različitih pojava ostva­ru­ju se i nova značenja, narav­no u sažetom obliku. A to je i jed­na od karakteristika narodnoga jezika koji ne odlikuju baš prikazivanja apstraktnih sadr­žaja. Zato je i narodni jezik ta­ko bogat poslovicama. U mo­dernom se vremenu velik dio poslovica gubi i to upravo zbog toga što su se promijenile život­ne prilike te nove generacije stare metafore često ni ne raz­umiju, npr.: Gdje koze dahnu, tamo loze sahnu. Dobro su o­čuvane poslovice u kojima se koriste slike, metafore koje su asocijativno vezane za neke svakodnevne realne doživljaje današnjice, npr.: Tko drugome jamu kopa, sam u nju pada. —Wer andern eine Grube gräbt, fällt selbst hinein. ili: Svaka ptica svome jatu leti — Gleich und gleich gesellt sich gern.

Na osnovi svih dosad izn­e­senih karakteristika mo­žemo zaključiti kako je poslo­vica opće poznata, kratka, sli­kovito izražena zamisao koja se lako pamti te stoga i pre­no­si na pokoljenje iz pokoljenja, a izražava neki sud, pouku ili moralno načelo, npr. Reden ist Silber, Schweigen ist Gold. ili Krv nije voda. Čist račun — duga ljubav. Čini nam se kako gotovo i ne postoji niti jedan segment ljudskoga života o ko­jem poslovica nije izrekla svoj sud.

Kategorije

Slike