U Dubrovniku srijedu, 11. decembra je bilo svečano otvorenje simpozija u Hotelu Excelsior 2. simpozija »Međunarodni znanstveni interdisciplinarni simpozij Hrvatska i etnografska bašćina u svitlu dubrovačke svitske i tursitičke sadašnjosti 3. Feb«. Organizator simpozija je bio Folklorni ansambl Linđo, Dubrovnik. Organizacijski odbor: Dubravka Sarić (predsjednica, ravnateljica Folklornoga ansambla Linđo, Dubrovnik), Mira Muhoberac i Hrvoje Ljubimir. Voditeljica Znanstvenoga projekta Feb i autorica ovoga Znanstvenoga simpozija 3. Feb je Mira Muhoberac.
Tri dane su sudioniki djelali u sekcija. Gabriela Novak-Karall je referirala o temi „Živa tradicija — živjeti tradiciju. Narodna i tradicijska kultura gradišćanskih Hrvata u zrcalu suvremenosti“. Moliški Hrvat Antonio Sammartino iz Italije je referirao o „Tkanju — hrvatskom nasljedju“. Uz ostale Maja Mozara je referirala o „Iseljenički folklorni skupina u Dubrovniku posljednja dva desetljeća“ a je pri tom, naravno, spomenula i gradišćanskohrvatske folklorne skupine. Gizela Čenar pismeno je poslala sažetak svojega referata o temi „90 godina tamburica u Gradišću“.
DUBROVNIK — Medjunarodni znanstveni interdisciplinarni simpozij »Hrvatska folklorna i etnografska baština Feb u svjetlu dubrovačke, svjetske i turističke sadašnjosti« u organizaciji Folklornoga ansambla Linđo održao se od 11. do 13. decembra u Poslijediplomskom središtu Dubrovnik. U tretom ljetu održavanja Feb u ambicioznom i bogatom programu okupio je stotinu znanstvenikov, folkloristov, etnologov, muzikologov, teatrologov, povjesničarov, povjesničarov umjetnosti, književnih znanstvenikov, turističkih djelatnikov, predstavnikov folklornih ansamblov, umjetnike, stručnjake-praktičare, publicistov, predstavnikov medijov, dizajnerov i kreatorov WEB i virtualne stvarnosti, od Dubrovnika, Zagreba, do Srbije, Črne Gore, Ukrajine, Italije, Francuske i Austrije na kom su putem izlaganj raspravljali na temu revalorizacije folklorne i etnografske bašćine; tr nje uloge u prošlosti i suvrimenosti s posebnim naglaskom na dubrovački, hrvatski, europski i folklor na drugi kontinenti, ki se povezuje s hrvatskim.
U ov medjunarodni znanstveni simpozij uključena je interdisciplinarnost s jedne strane, i povezivanje znanstvenikov i praktičarov, stručnjakov, istraživačev i kazivačev na terenu, umjetnikov i teoretičarov s druge strane. U 3. Feb uključena su i umjetnička i promotivna dogadjanja, predstavljanja knjig, autorov, brošurov, web-stranic, CD-ov, DVD-ov, fotografskih i izložbov suvenirov, turističkih filmov, televizijskih i radijskih emisijev, novinarskih i uredničkih prilogov s ciljem promicanja hrvatske znanosti, kulture i hrvatskoga turizma.
U kratkom osvrtu o osnutku simpozija, Dubravka Sarić, ravnateljica Folklornoga ansambla Linđo i predsjednica Organizacijskoga odbora, posebno je istakla ulogu Mire Muhoberac, autorice i voditeljice skūpa. „Htjeli smo edukacijom proširiti djelatnost Linđa. U jednom razgovoru s Mirom Muhoberac odlučili smo da u okviru decembarskih dana kada Linđo puno toga daruje Gradu, napravimo simpozij ovakovoga karaktera. Simpozij se po treti put održava u Dubrovniku, posvećen je sv. Luciji zaštitnici slipih i slabovidnih. Inače Linđo jur 14 ljet Gradu Dubrovniku i jednom od slipih članov ansambla daruje humanitarni koncert. Iznimna je vridnost i bogatstvo ko pruži znanstveni simpozij, no edukacijom se bavimo i u samom ansamblu, ali i budućim članom Linđo.“ U tom smislu ciljna skupina su dica u čuvarnica kade je upoznaju s baštinom na jednostavan način: pokazuju im nošnje, instrumente, govoru im o običaji, uču ih najprije jednostavne plese. To je projekt »Linđovo blago« predstavljen med ostalim i na ovom simpoziju. Tako su bile čestitke dice iz domaće čuvarnice za svetak sv. Lucije dio programa, a nastupila su u okviru programa humanitarnoga koncerta.
Na simpoziju su sudjelovali znanstveniki iz različnih regijov Hrvatske i brojnih zemalj.
Gizela Čenar, profesorica hrvatskoga jezika i muzičkoga odgoja na Panonskoj gimnaziji u Gornjoj Pulji i zborovodja školskoga tamburaškoga orkestra Panonci, nažalost nije mogla dojti na seminar u Dubrovnik i je organizatorom poslala kratak osvrt svojega elaborata „90 godina tamburica u Gradišću“:
„Gradišćanski Hrvati koji već skoro 500 godina žive u današnjem Gradišću, u Beču, u zapadnoj Mađarskoj i zapadnoj Slovačkoj kroz stoljeća očuvali su si svoj jezik, svoje običaje, svoju kulturu. Gradišćanskohrvatski jezik, kao manjinski jezik, tolerira se od većinskog naroda, ali je dosta ugrožen, jer se širi asimilacija.
Gradišćanski Hrvati poznati su kao muzikalni, pjevajući narod. Bave se folklorom i narodnom kulturom i tako obogaćivaju sebe i većinski narod.
Skoro svako gradišćanskohrvatsko selo ima svoju tamburašku grupu i tamburica se tijekom prošlih desetljeća razvila u najvažniji glazbeni idiom Hrvata u Gradišću. Uz „glazbene komponente“ tamburica također igra važnu ulogu u gajenju hrvatskog jezika.
Dok ljudi slušaju zvukove tamburice u Gradišću, nitko ne bi pomislio da je tamburica našla put gradišćanskim Hrvatima tek u 20. stoljeću. Bez dvojbe tamburica se danas smatra tradicionalnim instrumentom gradišćanskih Hrvata.
- Tamburica ima svoje porijeklo u staroperzijskoj „liri“ koju su Asirci svirali već prije 5000 godina.
- Na Balkanu tambura se pojavila u 14. stolj. (s Turcima).
- 1847. godine Pajo Kolarić osniva prvi tamburaški orkestar u Osijeku.
- Emigranti odnijeli su koncem 19. stoljeća tamburu u Njemačku, Austriju, Čehoslovačku i u Ameriku.
- 1888. godine tambura se prvi put čuje u Beču u okviru velike Svjetske izložbe.
- U periodu između dva rata hrvatski gradišćanski studenti donijeli su tambure u Gradišće.
- 1923. godine Slavko Marhold osnuje 1. tamburaški orkestar u Gradišću, u sjevernogradišćanskom selu Pajngrt.
- 1932. godine hrvatski studenti u Beču osnivaju tamburašku grupu Kolo.
- Nakon turneje grupe Kolo kroz Gradišće utemelje se daljnje grupe širom Gradišća.
- Za vrijeme Nacionalsocijalizma tambure su konfiscirane i uništene.
- U srednjogradišćanskom selu Dolnja Pulja Albin Čenar osnovao je prvi tamburaški orkestar nakon Drugog svjetskog rata.
- Osnovali su se orkestri u Beču (1947.), u Frakanavi (1948.), u Malom Borištofu (1948.), u Klimpuhu (1958.) i u Filežu (1958.).
- Hrvatska matica iseljenika znatno je podupirala razvoj tamburice u Gradišću.
- U učiteljskoj školi u Matrštofu hrvatski studenti autodidaktički učili su svirati na tamburi. Tako su oni kao učitelji osnovali tamburaške orkestre u hrvatskim osnovnim školama u Gradišću.
- 1959. godine školski direktor osnovne škole u Dolnjoj Pulji, Aladar Čenar, osnovao je 1. školski orkestar u Gradišću.
- Uvođenjem novog školskog zakona u Austriji 1962. godine (osmogodišnja osnovna škola pretvorila se u četverogodišnju), prekinulo se tamburaško djelovanje u osnovnim školama.
- Dandanas postoje dva srednjoškolska orkestra u srednjem Gradišću (V. Borištof i Gornja Pulja) i jedan u osnovnoj školi u Koljnofu u Mađarskoj.
Činjenica je da je tambura u relativno kratkom vremenu postala narodnim istrumentom gradišćanskih Hrvata.
Dandanas gradišćanski Hrvati imaju više od 30 aktivnih tamburaških grupa širom Gradišća.
Tambura je ispočetka bila vezana uz narodnu pjesmu i hrvatski jezik. U novije vrijeme razvoj ide u drugi smjer. Različito mišljenje o kulturi, narodnoj glazbi i društvenopolitičke promjene ostavljaju jasne tragove. Mijenja se repertoar tamburaških grupa, forsiraju se šlageri i novokomponirane pjesme uz posebne aranžmane. No, sva ova nova strujanja nikako ne ruše veselje i angažman pri sviranju tambure.“
Gabriela Novak-Karall, predsjednica nadregionalnoga folklornoga ansambla Kolo-Slavuj i glavna tajnica Hrvatskoga centra u Beču je referirala o temi „Živa tradicija — Živjeti tradiciju: Narodna i tradicijska kultura gradišćanskih Hrvata u zrcalu suvremenosti“:
„Suvremenost i tradicija na prvi pogled se čine kao kontradikcija. Izraz suvremenost je vezan uz pojmove i pridjeve novo, moderno, današnje, mlado, inovativno… dok se uz pojam tradicija često veže nešto staro, čak i zastarjelo, jučerašnje, muzealno, ponekad iskopano ispod prašine, što treba čuvati od zaboravi…
Da tradicija može preživjeti i živjeti, treba imati smisla, možda čak i funkciju ili funkcionalnost, mora imati veze s načinom života ljudi koji gaje i drže te tradicije. Ta pretpostavka vrijede općenito, a prije svega za male i manjinske zajednice kao što su to gradišćanski Hrvati. Narodna i tradicijska kultura su važan i snažan segment izraza vlastite kulture, jer tzv. „visoka kultura“ se stvara i može participirati u glavnom na razini većinskoga naroda (u slučaju gradišćanskih Hrvata su to s jedne strane austrijska kultura na njemačkom jeziku, a s druge strane do neke mjere — iako u puno manjem opsegu — kulturne ponude u Hrvatskoj ods. iz Hrvatske).
Slijedeći načelu prema citatu Gustava Mahlera „Tradicija je prenošenje ognja; ona nije klanjanje pepelu“ i kod gradišćanskih Hrvata se zadnjih decenija na različitim područjima narodne i tradicijske kulture pojavilo niz zanimljivih projekata — prije svega na području glazbe, ali i na području narodnih plesova (bit će predstavljeni neki primjeri).
A primjeri iz drugih zajednica kažu da bi se to moglo proširiti i na druga područja. Tako tradicija može ostati živa za vlastitu zajednicu.
Kao dodatan aspekt s druge strane je to i mogućnost kulturnog izražaja i stvaralaštva, čime bi i narodna, tradicijska kultura etničke manjine mogla ući u tzv. etno-scenu, world music ili cross over-projekte i tako postati zanimljivom i opaženom.“
(uredn.)