U Dubrovniku srijedu, 11. decembra je bilo svečano otvorenje simpozija u Hotelu Excelsior 2. simpozija »Me­đu­narodni znanstveni inter­disciplinarni simpozij Hrvat­ska i etnografska bašćina u svitlu dubrovačke svitske i t­u­rsitičke sadašnjosti 3. Feb«. Organizator simpozija je bio Folklorni ansambl Lin­đo, D­u­brovnik. Organizacij­ski od­bor: Dubravka Sarić (pred­sjednica, ravnateljica Folklornoga ansambla Lin­đo, Dubrovnik), Mira Muhoberac i Hrvoje Ljubimir. Vodit­e­ljica Znanstvenoga projekta Feb i autorica o­vo­ga Znanstvenoga simpozija 3. Feb je Mira Muhoberac.

Tri dane su sudioniki djelali u sekcija. Gabriela Novak-Ka­rall je referirala o temi „Ži­va tradicija — živjeti tradiciju. Narodna i tradicijska kult­ura gradišćanskih Hrvata u zrcalu suvremenosti“. Moliški Hr­vat Antonio Sammar­tino iz Italije je referirao o „Tkanju — hrvatskom naslj­e­dju“. Uz ostale Maja Mozara je referirala o „Iseljenički folklorni skupina u Dubrovniku posljednja dva desetlje­ća“ a je pri tom, naravno, spomenula i gradiš­ćansko­hrvatske folklorne sk­upine. Gizela Čenar pismeno je po­slala sažetak svojega refera­ta o temi „90 go­di­na tamburica u Gradiš­ću“.

 

DUBROVNIK — Medjuna­rodni znanstveni interdisciplinarni simpozij »Hrvatska folklorna i etnografska baština Feb u svjetlu dubrovačke, svjet­ske i turističke sadašnjosti« u organizaciji Folklornoga ansa­m­bla Linđo održao se od 11. do 13. decembra u Poslijediplom­skom središtu Dubrovnik. U tretom ljetu održavanja Feb u ambicioznom i bogatom pro­gramu okupio je stotinu znan­stvenikov, folkloristov, etnologov, muzikologov, teatrologov, povjesničarov, povjesničarov umjetnosti, književnih znan­s­t­venikov, turističkih djelatnikov, predstavnikov folklornih ansamblov, umjetnike, stručnjake-praktičare, publicistov, predstavnikov medijov, dizajnerov i kreatorov WEB i virtualne stvarnosti, od Dubrovnika, Za­greba, do Srbije, Črne Gore, Ukrajine, Italije, Francuske i Austrije na kom su putem izlaganj raspravljali na temu revalorizacije folklorne i etnografske bašćine; tr nje uloge u prošlosti i suvrimenosti s posebnim naglaskom na dubrovački, hrvatski, europski i folklor na drugi kontinenti, ki se povezuje s hrvatskim. 

 

U ov medjunarodni znanstveni simpozij uključena je interdisciplinarnost s jedne stra­ne, i povezivanje znanstvenikov i praktičarov, stručnjakov, istraživačev i kazivačev na te­renu, umjetnikov i teoretičarov s druge strane. U 3. Feb uklj­u­čena su i umjetnička i promotivna dogadjanja, predstavlja­nja knjig, autorov, brošurov, web-stranic, CD-ov, DVD-ov, fo­tografskih i izložbov suveni­rov, turističkih filmov, televizijskih i radijskih emisijev, novinarskih i uredničkih prilogov s ciljem promicanja hrvatske znanosti, kulture i hrvatskoga turizma.

 

U kratkom osvrtu o osnutku simpozija, Dubravka Sarić, rav­nateljica Folklornoga ansamb­la Linđo i predsjednica Organizacijskoga odbora, posebno je istakla ulogu Mire Muhob­e­rac, autorice i voditeljice skū­pa. „Htjeli smo edukacijom proširiti djelatnost Linđa. U jednom razgovoru s Mirom M­uhoberac odlučili smo da u okviru decembarskih dana ka­da Linđo puno toga daruje Gra­du, napravimo simpozij ovak­o­voga karaktera. Simpozij se po treti put održava u Dubrovniku, posvećen je sv. Luciji za­štitnici slipih i slabovidnih. Inače Linđo jur 14 ljet Gradu Dubrovniku i jednom od slipih članov ansambla daruje hum­a­nitarni koncert. Iznimna je vri­dnost i bogatstvo ko pruži znanstveni simpozij, no edukacijom se bavimo i u samom ansamblu, ali i budućim čla­nom Linđo.“ U tom smislu ciljna skupina su dica u čuvar­nica kade je upoznaju s baštinom na jednostavan način: po­kazuju im nošnje, instrumente, govoru im o običaji, uču ih naj­prije jednostavne plese. To je projekt »Linđovo blago« predstavljen med ostalim i na ovom simpoziju. Tako su bile čestitke dice iz domaće čuvarnice za svetak sv. Lucije dio programa, a nastupila su u okviru programa humanitarnoga koncerta.

 

Na simpoziju su sudjelovali znanstveniki iz različnih regijov Hrvatske i brojnih zemalj. 
Gizela Čenar, profesorica hrvatskoga jezika i muzičkoga odgoja na Panonskoj gimnaziji u Gornjoj Pulji i zborovodja školskoga tamburaškoga or­ke­st­ra Panonci, nažalost nije m­o­gla dojti na seminar u Dubrov­nik i je organizatorom poslala kratak osvrt svojega elabora­ta „90 godina tamburica u Gradišću“: 
„Gradiš­ća­n­ski Hrvati koji već skoro 500 godina žive u dana­š­njem Gradišću, u Beču, u zapadnoj Mađarskoj i zapadnoj Slovačkoj kroz stolje­ća očuva­li su si svoj jezik, sv­o­je običaje, svoju kulturu. Gra­dišćansko­hrvatski jezik, kao manjinski jezik, tolerira se od većinskog naroda, ali je dosta ugrožen, jer se širi asimilacija.
Gradišćanski Hrvati poznati su kao muzikalni, pjevajući na­rod. Bave se folklorom i naro­d­nom kulturom i tako obogaćivaju sebe i većinski narod. 

 

Skoro svako gradišćansko­hrvatsko selo ima svoju tamburašku grupu i tamburica se tijekom prošlih desetljeća razvila u najvažniji glazbeni idiom Hrvata u Gradišću. Uz „glazbene komponente“ tamburica također igra važnu ulogu u gajenju hrvatskog jezika.

 

Dok ljudi slušaju zvukove tamburice u Gradišću, nitko ne bi pomislio da je tamburica našla put gradišćanskim Hrvatima tek u 20. stoljeću. Bez dvojbe tamburica se danas sma­tra tradicionalnim instrumentom gradišćanskih Hrvata.

 

 

  • Tamburica ima svoje porije­klo u staroperzijskoj „liri“ ko­ju su Asirci svirali već prije 5000 godina. 
  • Na Balkanu tambura se pojavila u 14. stolj. (s Turcima).
  • 1847. godine Pajo Kolarić osniva prvi tamburaški orkes­tar u Osijeku.
  • Emigranti odnijeli su koncem 19. stoljeća tamburu u Njemačku, Austriju, Čehoslovačku i u Ameriku.
  • 1888. godine tambura se prvi put čuje u Beču u okviru velike Svjetske izložbe.
  • U periodu između dva rata hrvatski gradišćanski studenti donijeli su tambure u Gradišće.
  • 1923. godine Slavko Marhold osnuje 1. tamburaški orkestar u Gradišću, u sjevernogradišćanskom selu Pajngrt.
  • 1932. godine hrvatski studenti u Beču osnivaju tamburašku grupu Kolo.
  • Nakon turneje grupe Kolo kroz Gradišće utemelje se daljnje grupe širom Gradišća.
  • Za vrijeme Nacionalsocijalizma tambure su konfiscirane i uništene.
  • U srednjogradišćanskom selu Dolnja Pulja Albin Če­nar osnovao je prvi tamburaški or­kestar nakon Drugog svjetskog rata.
  • Osnovali su se orkestri u Be­ču (1947.), u Frakanavi (1948.), u Malom Borištofu (1948.), u Klimpuhu (1958.) i u Filežu (1958.).
  • Hrvatska matica iseljenika znatno je podupirala razvoj tamburice u Gradišću. 
  • U učiteljskoj školi u Matr­štofu hrvatski studenti autodidaktički učili su svirati na tamburi. Tako su oni kao učitelji osnovali tamburaške orkestre u hrvatskim osnovnim školama u Gradišću.
  • 1959. godine školski direktor osnovne škole u Dolnjoj Pulji, Aladar Čenar, osnovao je 1. školski orkestar u Gradišću.
  • Uvođenjem novog školskog zakona u Austriji 1962. godine (osmogodišnja osnovna škola pretvorila se u četverogodiš­nju), prekinulo se tamburaško djelovanje u osnovnim školama.
  • Dandanas postoje dva srednjoškolska orkestra u srednjem Gradišću (V. Borištof i Gornja Pulja) i jedan u osnov­noj školi u Koljnofu u Mađarskoj.

 

 

Činjenica je da je tambura u relativno kratkom vremenu postala narodnim istrumentom gradišćanskih Hrvata.
Dandanas gradišćanski Hrvati imaju više od 30 aktivnih tamburaških grupa širom Gra­dišća.
Tambura je ispočetka bila vezana uz narodnu pjesmu i hrvatski jezik. U novije vrijeme razvoj ide u drugi smjer. Različito mišljenje o kulturi, narodnoj glazbi i društvenopolitičke promjene ostavljaju jasne tragove. Mijenja se reper­toar tamburaških grupa, forsiraju se šlageri i novokomponi­rane pjesme uz posebne aran­ž­mane. No, sva ova nova strujanja nikako ne ruše veselje i angažman pri sviranju tambure.“

 


 

Gabriela Novak-Karall, pred­sjednica nadregionalnoga folklornoga ansambla Kolo-Slavuj i glavna tajnica Hrvatskoga centra u Beču je referirala o temi „Živa tradicija — Živjeti tradiciju: Narodna i tradicijska kultura gradišćanskih Hrvata u zrcalu suvremenosti“:
„Suvremenost i tradicija na prvi pogled se čine kao kontra­dikcija. Izraz suvremenost je vezan uz pojmove i pridjeve novo, moderno, današnje, mla­do, inovativno… dok se uz po­jam tradicija često veže nešto staro, čak i zastarjelo, jučeraš­nje, muzealno, ponekad iskopano ispod prašine, što treba čuvati od zaboravi…
Da tradicija može preživjeti i živjeti, treba imati smisla, možda čak i funkciju ili funkcionalnost, mora imati veze s načinom života ljudi koji gaje i drže te tradicije. Ta pretpo­s­tavka vrijede općenito, a prije svega za male i manjinske zajednice kao što su to gradiš­ća­n­ski Hrvati. Narodna i tradicij­ska kultura su važan i snažan segment izraza vlastite kulture, jer tzv. „visoka kultura“ se stvara i može participirati u glavnom na razini većinskoga naroda (u slučaju gradišćan­skih Hrvata su to s jedne strane austrijska kultura na njema­čkom jeziku, a s druge strane do neke mjere — iako u puno manjem opsegu — kulturne p­o­nude u Hrvatskoj ods. iz Hrvatske).

 

Slijedeći načelu prema citatu Gustava Mahlera „Tradicija je prenošenje ognja; ona nije klanjanje pepelu“ i kod gradi­š­ćanskih Hrvata se zadnjih decenija na različitim područjima narodne i tradicijske kulture pojavilo niz zanimljivih projekata — prije svega na pod­ručju glazbe, ali i na području narodnih plesova (bit će pre­d­stavljeni neki primjeri). 

 

A primjeri iz drugih zajedni­ca kažu da bi se to moglo pro­širiti i na druga područja. Ta­ko tradicija može ostati živa za vlastitu zajednicu.

 

Kao dodatan aspekt s dru­ge strane je to i mogućnost kulturnog izražaja i stvaralaštva, čime bi i narodna, tradicijska kultura etničke manjine mog­la ući u tzv. etno-scenu, world music ili cross over-projekte i tako postati zanimljivom i opa­ženom.“

(uredn.)

Kategorije

Slike