Gledajući izvješćaje kako u Hrvatski novina tako i u drugi, nimški novina i čitajući npr. postavljanje momčadi ili striljce golov, se more opaziti da skoro već ni­je domaćih imen. Iz toga se moru povući barem dva za­ključki. Prvič da već nije dost d­i­čakov, junakov ni mladjih mu­ži u naši seli ki bi igrali nogomet a drugič da su mom­ča­de, iliti peljačtva tih mom­čadi dosta bogata, da si mo­ru priuštiti i plaćati toliko le­gi­onerov u svojoj momčadi.

Nogomet ne samo po naši hrvatski seli je bio svaku ne­dilju otpodne zabava za gledatelje, mogućnost uživati u friškom zraku, znamda i ispu­šiti malo duševne i agresivne pare, navijati za svoju doma­ću momčad, putovati u susje­dna sela i onde vikati za svo­je i protiv drugih. Nogomet je u prošlosti bio i mogućnost da se kaže povezanost sa svo­jimi igrači, sa svojom mom­čadi, s domaćimi navijači i sa svojim selom. A najvažnije je bilo, da su se junaki i mladi muži aktivno bavili športom, da su im bila vitka tijela, da su im zrasli mišići ne samo na noga nego i okolo trbuha, i da su se — ne na zadnje — mogli i malo petešićiti.

Zato je nogomet bio uvijek zanimljivi i za divojke i žene, a ne samo za muškarce. Kade drugačije bi mogli viditi svo­je buduće ljubavnike ili hiž­ne druge malo „otvorenije“ i raspušćenije, i kade bi druga­čije mogli opaziti malo bolje njev karakter i su li živahniji ili mlahaviji, borbeniji ili popustljivi ako ne na nogomet­nom igrališću. A kamo bi ro­ditelji svoju dicu drugačije p­oslali na tjelovježbanje ako ne na trening za nogomet znajući da je ov način športa u momčadi odličan za čvrš­će­nje karaktera i za učnju i ško­lovanje kako se djela a ko­na­čno i nešto postigne u tīmu, u zajedničkoj momčadi.

Igrače, nogometaše — u zad­nje vrime i sve već nogome­tašice — je vezalo i osobno prijateljstvo. Družili su se, z­a­jedno su izašli a zajedno su se i veselili i tugovali, a doskrat i natezali medjusobno.

Ali toga je sve manje, jer iz domaćega sela kumaj gdo još stoji u domaćoj momčadi. Kako to? Nije već dost doma­ćih dičakov, ki bi se bavili tim športom tako ozbiljno da bi se pak mogli igrati u prvoj momčadi ili barem u rezervi (ove se sve češće moraju otpovidati, jer nije moguće sastaviti momčad od barem jedinaest igračev). Ali funkci­o­nari, ako se još najdu, znaju za društvenu važnost nogometa. No, da bi to osigurali, moraju najeti legionere… a od ljeta do ljeta sve već. A ti se zaman ne igraju kako su to obično činili domaći sini. Sa sve višim obrazovanjem i roditeljev dica su se sve već od­vraćala od nogometa. No, da budemo iskreni, iako je te­ško: u mnogi naši seli jednostavno već nije dovoljno dice, a pred svim ne za nogomet. A svi pak zabimo, kako važan je šport pred svim i za dicu — i zbog tijela i duha i duše,  a pred svim i za karakter!