Liszt, Franz (Ferenc), madjarski skladatelj i pijanist (Rajnof/Raiding, 22. X. 1811. — Bayreuth, 31. VII. 1886). Sin Adama Liszta, violončelista u dvorskom orkestru kneza Nikolausa Esterházyja u Željeznom. Prvu poduku iz glasovira dostao je od oca sa sedam ljet, a po dvoji ljeti jur je uspješno javno nastupio. Školovao se je potom u Beču, kade se je učio glasovir kod C. Czernyja i kompoziciju kod A. Salierija.

Otišao je u Pariz 1823. i onde, iako mu kao strancu nije bio dopušćen upis na pariški Konzervatorij, započeo karijeru koncertanta, skladajući istodobno izrazito virtuozna djela za glasovir, uglavnom parafraze i varijacije na teme iz operov G. Rossinija i G. Spontinija. U Parizu se je kretao u najviši umjetnički krugi (V. Hugo, A. de Lamartine, H. Heine, H. Berlioz, N. Paganini, F. Chopin, G. Sand), a kneginja Marie d’Agoult odigrala je idućih deset ljet važnu ulogu u njegovom privatnom životu: iz te veze rodilo se troje dice, od kih je kći Cosima postala drugom ženom R. Wagnera. To je bila dob Lisztove najveće slave, kada je poduzeo velike pijanitičke turneje po cijeloj Europi. U Kijevu je 1847. upoznao kneginju Caroline Sayn-Wittgenstein, s kom je ostvario drugu važnu životnu privatnu vezu. Pod nje uticajem se je već bavio skladanjem, stavljajući koncertantnu karijeru u drugi plan. Ljeta 1848. preuzeo je stalni posao glazbenoga ravnatelja u Weimaru i idućih dvanaest ljet posvetio se pretežito skladanju, dirigiranju i redigiranju vlastitih djel. Kao dirigent promicao je skladbe svojih suvrimenikov, posebice R. Wagnera, R. Schumanna, H. Berlioza, G. Donizzetija i G. Verdija. Prekinuvši boravak u Weimaru odselio se je u Rim, kade se je pretežito posvetio skladanju sakralne glazbe. Poslidnja ljeta života proveo je podučavajući glasovir i putujući med Rimom, Weimarom i Budimpeštom.
Liszt je, uz F. Chopina, najveći pijanist svoje dobe i vjerojatno najveći glasovirski virtuoz uopće. Njegove izvanredne pijanističke sposobnosti u mnogo čem su odredile i njegov način skladanja za glasovir. Lisztov glasovirski opus dili se na izvorne skladbe tr na transkripcije i parafraze djel drugih autorov. Obadvi skupine sadržu skladbe najvećih tehničkih zahtjevov, do krajnjih granic mogućnosti izvodjenja na glasoviru. Med izvornimi kompozicijama za glasovir solo ističe se: Dvanaest transcendentalnih etidov, Velike etide prema Paganiniju, sonata u h-molu, tri knjige ciklusa »Ljeta shodišća«, a druga skupina skladbov sadrži, med ostalim, izrazito virtuozno pisane parafraze na motive iz operov V. Bellinija, R. Wagnera, G. Verdija i G. Rossinija, tr transkripcije orkestralnih i vokalnih djel J. S. Bacha, L. van Beethovena, H. Berlioza, F. Schuberta, kao i transkripcije vlastitih skladbi. Liszt je napisao i tri koncerte za glasovir i orkestar. Njegov sveukupni opus sastoji se od već od 700 djel, od čega već od 400 za glasovir, 42 za orgulje/ harmonij, 72 sakralna i 21 komorno djelo, dalje 55 zborskih skladbov, 82 pjesme, jedna opera i dr. Značajan je i njegov orkestralni opus od 40 djel. Liszt je stvorio jednostavačnu simfonijsku pjesmu kao karakteristični uzorak programne glazbe romantizma. Od simfonijskih pjesam ističu se Tasso, Mazeppa, Les Préludes, Hamlet, Hungaria, Lamento e trionfo. Bio je i inovator na području harmonije; njegovi harmonijski sklopi nerijetko su nadilazili okvire klasičnoga sustava i nagovijestili razvoj harmonijskoga mišljenja u XX. st.
 (priredio Josip Seršić — prema Hrvatskoj Enciklopediji; 2. izdanje)