»Tereza37« — drama iz pera Lane Barić, ka je preuzela i glavnu ulogu, i pod režijom Danila Šerbedžije je ovo ljeto na filmskom festivalu u Puli osvojio nagradu ≫Zlatnu arenu≪ za najbolji film. Sada su ovu nježnu žensku dramu prikazali i na Zagrebačkom filmskom festivalu.

ZAGREB — Tereza je 37 ljet stara, deset ljet udana za mornara Marka, živi s njim u stanu u Splitu 3, stambenom kompleksu izgradjen u 1970-i ljeti. Terezin život je običan život, samo jedno joj načinja pritisak. Tereza je 37 ljet stara i je jur po četvrti put izgubila dite na početku trudnoće. To je ujedno i prva scena filma. U drugoj sceni joj onda ginekologinja u šali veli, da bi morebit morala minjati partnere i to prez misli na moguće trudnoće. Od toga hipca se počinje Tereza preminjati i pažljivi gledaoci ju moru pratiti kako se pokušava suprotstavljati nekim aspektom nje dosadašnjega žitka.

»Tereza37« je film o ženi, ka nije snažni heroj. Nasuprot, Tereza je nesigurna, umorna, nervozna i blijeda i kot takova se susreće svakidanjim pritiskom za savršenosti. Kako neka izgleda ta savršenost se prikazuje u liku nje mladje sestre Renate. Iako mladja od Tereze, ima jur troju dicu. Nju vidimo, kako peglja, peče palačinke i ide u šoping. Renatinoga muža, odlično odigran od Gordana Bogdana, vidimo uvijek u isti situacija –  vraća se s posla i sjedne za stolom, kade čeka jilo.

Muži kot Renatin muž, zauzimaju u filmu samo prateće uloge. Film nam uz Terezin žitak predstavlja i dvi druge ženske svakidašnjice, ke se vijaju oko Terezine sudbine. Nje sestra Renata s nje savršenim majčinstvom i Terezina najbolja prijateljica Mirela – glumljeno od Ivane Roščić i Marije Škaričić, ka je preuzelai glavnu ulogu u filmu »Mare«. Mirela, ka se neobično odlučuje, da ide s nje ljubavnikom u Nimšku, a to samo zbog ljubavi. U Terezinom hištvu se ta ljubav (već) ne more opaziti. Šakica riči, ku razminjaju hižniki u filmu, veli sve o stanju hištva. Malo riči, malo drame – jednostavno svakidašnjica. U toj svakidašnjici se susrećemo s različnimi ženskimi i muškimi karakteri i različnimi svim poznatimi situacijami, ke ipak utiču na žitak, osebujno na žitak žene. To su podrobnosti, koč premale, da bi bile dio plakativnih akcijov u borbi protiv seksizma. Tereza se pokušava – svisno ili nesvisno – suprotstaviti tim podrobnošćam, a mi ju moremo pratiti, kako nje svit bar neko vrime nastaje otvoreniji i šariji.