Relikvije su ono, ča je ostalo od sveca i se poštuje. Ponekad su to kotrigi tijela pokojnoga, recimo kosti, vlasi, nokti, a rijetko-kada njegova krv ili predmeti, s kimi je on došao u kontakt. Da relikvije imaju čudnovitu moć, proizlazi iz Staroga Teštamenta. Sve vjere, osebito kršćanstvo, su osvidočene od moći relikvijov. Prvi dokaz za relikvije je u Čini apoštolski, u ki je pisano, da su vjerniki s rupci ubrsnuli sv. Pavla i te rupce pak kod sebe nosili. Tako je i Petrova Crikva u Rimu podignuta na grobu sv. Petra, ki je umro kot mučenik.

 

Ljudi su počeli još i trgovati s relikvijami. U ranom 16. stoljeću je kult sa sveci dostignuo svoj vrhunac. Pijetet potribuje poštovanje mrtvoga človika. I tako se iz vjerskoga osvidočenja poštuju tjelovni ostatki pokojnoga, ki je prošao Bogu. Zagovoru sveca se pripisuje velika moć. Relikvija se poštuje samo reprezentativno za sveca. Relikvije, ono ča je duša sveca ostavila na zemlji, će se na sudnji dan opet povezati s dušom. Kosti sveca su tim vrata u nebo. Gdo relikvije pobadne, sebe vidi bliže k nebu. Koren poštovanja relikvijov leži u vjeri na goristanje pokojnih. Ljudi su si sigurni, da su sveci u nebu. Kad pohodu neku relikviju, su sigurni, da ćedu biti prijeti u nebo ravno kotno svetac, čiju relikviju oni poštuju.