Evo, odmor je počeo ili je pred vrati, turistička sezona se približava vrhun­cu, kolone autov su jur na putu ili ćedu se još dati na put prema Italiji, Sloveniji i Hrvatskoj — jur se kao amen u molitvi pojavljuju najave o pojačanju granice, o postav­ljanju ogradov, povučenju bodljikave odnosno oštre ži­let-žice uz granice zgora spo­menutih držav. Ako jedna zemlja počne, druga i treta pak, naravno „moraju“ reagi­rati i jur je provokacijov med prvimi i drugimi i brzo se zaoštrava situacija na granični prije­lazi.
Naravno, Italija a s tim i ministar unutrašnjih poslov Salvini imaju velike probleme pretežno s afričkimi izbi­­gli­ca­mi ili migranti (zavisi o tom ka­ko ča kanimo viditi). Pu­no njih dojde prik Sredozem­no­ga morja iz afričkih zemalj, prije svega iz Libije, a najbli­že im je Lampeduza, najjužnija točka Italije.

Svi pljuvaju po Italiji ali nijedan, zapravo nit jedna nije pripravna Italiji pomoći s izbiglicami. Svi znaju da će ih jako teško biti  integrirati, još teže im naj­ti odgovarajući posao a zapra­vo se svi plašu odredjenih kul­turnih krugov i načinov živo­ta i razumivanja življenja.

Ako ostanu u južnoj Italiji, nimaju nikakovu šansu za in­tegraciju, ako idu u sjever Ita­lije im je najvećim dijelom su­djeno živiti život skitnic, pek­ljarov i dilerov. Ako bi znam­da po nekoj kvoti došli u dr­u­ge zemlje EU onde ih ne čekaju niti „mliko ni med“. A je poznato, da milijuni u Af­riki ali i u Turskoj ili pred is­točnom granicom Turske če­kaju desetki znamda i stotine milijuni da bi se dali na put — prem sjeveru. Pitanje je kade ćedu brže poginuti: pri­ čekanju u politički nestabilni, doskrat i neljudski zemlja i država, ili na putu prik mor­ja. Najvjerojatnije samo taj­ne službe ili nadležni u doti­čni ministarstvi unutarnjih i vanjskih poslov i sigurnosnih službov znaju, kako velik je potencijalni val izbiglic i mi­g­rantov ki bi radje danas nego sutra došli u Europu. Ali ne svakamor, nego pred svim u zapadne i sjeverne zemlje i dr­žave. Njim ne dozvoliti se iskrcati u luki u Lampeduzi ili biti u stalnom strahu će li dr­žati dogovor s Erdoğanom da Turska neće otvoriti granice i pustiti ljude jednostavno da krenu prema Europi nije rje­šenje.

Domom u najveć slu­čajev već ne moru, onde kade su sada ne moru ostati. Ča im preostaje nego da čekaju i da sve već zdvajaju od dana u dan. Zima će sigurno opet dojti i teške godine i glad. Prem da nije jasno ča je gor­je, vrućina i žaja ili zima i glad. Moramo svi djelati na tom da ostanu doma kod sebe.

A mi ovde pak još veliko slavimo „30 ljet od pada že­ljeznoga zastora“ s bilateralnimi svetačnosti. A u Klim­puhu su Austrijanci nasipali brižuljak prik koga se mora voziti da bi se došlo prik granice, ima opet kon­trolov — naravno i onde kade se slavi: izmed Šoprona i Margarete.