Petar Tyran

Probudila se je domaća manjinska scena ili se barem zbudja u pogledu na mlade ljude, na narašćaj i u hrvatskoj društvenoj sceni kako u Beču tako i u Gradiš­ću. Ča nas spunjuje s takovim optimizmom? Zač ov srebrni trak na horizontu? Ča je uz­rok ovomu zaufanju? Mogli bi ta novi početak u manji­n­skopolitičkom angažmanu vi­diti u nedavnom postavljanju dvojezičnih seoskih/gradskih tablic u Beču — po inicijativi mladih ljudi u okviru djelokruga Hrvatskoga centra. A pak već nije dugo duralo da se je i Hrvatski akademski klub pojavio sa spodobnom temom najprvo u podcastu u okviru online izdanja NG-a a pak i s pozivom na diskusiju u Kugu u Velikom Borištofu, kade su se hakovci pojačano sadržajno i personalno usi­dri­li i ućaćili u zadnji ljeti.

Ali je ta priredba povodom 20 ljet postavljanja dvojezičnih seoskih tablic upravo u V. Borištofu donesla znatna i važna spoznanja. Ta­daš­nji ve­likoborištofski lobi je bio daleko najjači u pogledu na ma­njinsku politiku i glede uti­ca­ja na tadašnju vl­a­dajuću Na­rodnu stranku i z­a­plete­nost u njoj tako da se je prva dvojezi­čna tabla 1. julija 2000. ljeta djelotvorno a pred svim i atra­ktivno i za m­e­­dije postavila i s ciljem ubl­a­ženja res­tri­ktivnih mjerov Eu­ropske uni­je protiv Austrije i slanja vijeća mud­racev, da bi izvidili ima li Au­strija fašisti­čku vla­du zbog koalicije s Fpö-om.

No, ova vrlo zanimljiva hakovska priredba u Kugi je ja­sno pokazala, da je vrlo krat­ko povijesno pamćenje pred svim kod mladine gradiš­ćan­­skih Hrvatov. Ima različnih zgovorov ča mladi ljudi ma­lo ili ništ ne znaju o vlastitoj povijesti, da nisu informirani a pred svim i zač se ne interesiraju za to ča je jur — ali još ne dugo — prošlo. Kritika ide na račun škole i podučavanja o narodni grupa, pred svim i o gradišćanski Hrvati u školi. Ali to seže prekratko. Povijest, važna spoznanja di­ca ne dostaju u četiri razredi (znamda) dvojezične osnovne škole. Najveć se još uvijek more doznati iz vlastitih pro­dukcijov, vlastitih medijskih produkcijov, različnih medijov a pred svim i iz domaćega tiska. Ako to mladi ljudi ne čitaju (dijelom i stariji ne, ki bi to barem mogli povidati, a to se tiče i brojnih naših funk­cionarov), onda ni ne moru znati. A sada argumentirati, da bi to čitali ako bi bili zna­t­no bolje zastupani u digitalnom svitu, je lakocijen zgovor. Uprav u ti mediji ide za čisto kratke poruke, dijelom i površne. A kako bi onda pak nešto temeljitijega doznali. Manjak zanimanja je očigledan a ako se pak ovde i on­de pojavljuje inicijativa — onda opet kreće sve s početka, se kolo opet na novič kani pronajti, opet se išće mogućnost kako se triba važgati oganj.

Ali ne moremo odvezati starije da mladim pokažu jur postojeća kola ka se kreću. Ka­mo se ta kola pak okrenu, to će biti odluka mladih!

Kategorije