Evo, prazniki su opet mi­mo. Opet počinje škola a za neke je to uopće prvi put da stupu u školski razred. Tako barem mislu oni, ki su jur dugo stupili iz škole, ki su davno zrasli iz školskih ška­m­ljov i ki zapravo već nimaju pojma ča je danas škola i ka­ko se danas podučava i ča se je sve preminilo kod učiteljev i da ima danas još samo jako malo učiteljev ali pred svim učiteljic, da pedagogice danas imaju sve manje oblasti i da nimaju autoriteta u razredu, da su roditelji postali sve samosvisniji i da učiteljice zapravo uopće već nimaju ni­kakove mogućnosti da „disci­pliniraju“ dicu, da se kumaj ča usudjuju potribovati bez da bi je u isti čas sprohadjao strah od roditeljev i da bi je negdo optužio i da ih negdo ide optužiti u Školski savjet, dakle na najviše mjesto (ko se u medjuvrimenu zove O­brazovna direkcija), ...

... da učite­ljice u sve većem broju trpu od takozvanoga „burn outa“, dakle da su duševno i tjelov­no izgorile“, da pokušavaju čim prlje pojti u mirovinu, da i zato — ali ne samo zato — ima sve manje učiteljic posebno za hrvatski, da jezična kompetencija kod školarov i školaric u generalnom pada a da ne govorimo o hrvatskom jeziku, da dica po četiri razr­e­di osnovne šole kumaj znaju hrvatski, da mnogi mislu da u Gradišću ima peldodavan dvojezični školski sustav, da sami mislimo da su oni kri­vi ki pišu, da je sve manje lju­di razumi, da bi tribali čim jednostavnije pisati ali i govoriti, da bi jezično „slabiji“ isto ča razumili, da ne smi­mo potribovati od štiteljev, da bi se znamda i sami školovali i nešto sami naučili, da bi još i u ruku zeli rječnik da bi po­gledali a znači njim nepo­zna­ta rič ku bojsek još nikada nisu čuli a još manje pisali, a kako bi ju onda mogli štati, da naš jezik gor nije hrvatski nego samo gradišćanskohrvatski — a to da nije hrvatski, da onako pišemo kako kanimo, samo da pišemo, da je šecko jedno kako pišemo, jer nas ionako već nijedan ne či­ta, da ionako govorimo po nimšku ako kanimo nešto sp­ametnijega reći, da je naš standardni jezik nimški ako kanimo intelektualno komuni­cirati na višoj razini, da u Hr­vatskoj ionako znaju nimški a zač pak onde triba razgov­a­rati na hrvatskom, da ionako ne znamo ča stoji na jelovni­ku tako da si moramo dati prevoditi ili na nimški ili en­gleski, da ni onda ne znamo  ča ćemo dostati, da će se ionako sve već ljudi iseliti iz Hr­vatske i kad dojdu k nam neka se nauču nimški pak ćemo se i mi s njimi moći pominati, da ča nam koristi hrvatski ako ta zemlja ionako propada, da s korupcijom i dezolatnim pravosudjem u Hrvat­skoj ne kanimo imati ni malo posla, da su ti onde zdola svi lijeni i nas kanu dojiti u ljetni miseci, a u ostalom času moru lenjariti, da je sramotno kako dugo čekamo na gra­nični prijelazi i na naplatni kućica, kako dragi, autoputi...