110 ljet znači prikaz i pr­o­življavanje, preduranje burne prošlosti. Ne bi si misli­li, da su one nastale iz neke vr­ste nezadovoljnosti, kao odgo­vor na veliki pritisak ugarskih i nimških novin i ćuti odgovor­nosti. Kako to stoji u knjigi  »Spominki« (Hštd, Željezno 1993.) Martina Meršića st. u mladenačkom oduševljenju i idealizmu 1882.: Svoj ži­vot ka­nimo prosvesti u stalnom djelo­vanju. Pod djelovanjem raz­u­mi­mo u prvom redu dje­lo po zvanju, svejedno da li je to na vjerskom polju, školskom, dru­štvenom ili duhovnom. Gdo ada osnuje kakovo pobo­žno društvo, junačko med siromahi, gospodarstveno za pomoć seljakom, čitaonicu..., ši­ri znanje, ta je već dj­elao. (»Spominki« 96.) — što i u obliku novin done­se svoj urodjaj. 

Nije bilo lako prevladati sk­e­psu, malodušnost, pot­cje­njiva­nje 1910. ljeta. A o ostali plićaki, tv­r­di naletanji na ska­line, nutarnja pra­vdanja zapapreno društvenimi i političkimi nezgoda­mi da ni ne govorimo. Daleko van­stršu iz toga vrimena: Prvi svitski boj, kriza priklju­čenja veli­ko­ga dijela zapad­­no­ugarskih Hrvatov Austriji, no­vi po­č­etak u Austriji (1923.), gospodar­stvena kriza (1929.), prevrat u Austriji (1934.), ma­djar­ska trianonska tužaljka, priključenje Austrije Nimškomo Reichu, Dru­gi svitski boj i vrime posade saveznikov, Dr­žavni ugovor (1955.) i borba za ostvarenje za­klju­čenoga pra­va na papiru, dvojezičnost, prominjenje seoskoga društva u urbano a sada migracijska kri­za — i puno svega drugoga. O svemu su hrvatske novine, sve­jedno kako se one zvale, iz­vje­­šćavale otvoreno ili skrito a štitelj je morao pronajti samo ključ za razvezanje sadržajev.

Danas smo tako daleko da zloguki glasi nazvišćavaju konac tiskane riči, knjigam, no­vinam, časopisom i novo, sjaj­no praskozorje digitalnoga, ele­ktronskoga svita — bez toga da bi našli bili rješenje za trajnu pohranu i svladanje poplave od visti. Se znate spomenuti kada ste fiksirali, pohranili jačke, sadržaje pre­davanja, visti na ova­kove i onakove vrpce, po tom pak na diskete, potom pak na CD-jke…? Kade smo danas od toga? I danas morete pročitati po arhivi i knjižnica što su na­ši ljudi pisali, mislili, ideologizirali prije 110 ljet. Da li si još znate otpriti diskete/CD-jke od prije 20 ljet? Na tom se vidi koliko se minja i novinarski svit i sve već medijov ide na e­lektronsko širenje. Sigurno će si i naša buduća generacija mo­rati nešto zmisliti da bude odgovarala današnjoj modernoj tehniki prenošenja sadržajev.

Zato se kanimo u budućoj seriji pod naslovom 110 ljet hrvatske novine posvetiti tomu triumfalnomu, grbavomu, strpljenjem izdržanom putu novin u brojni aspekti. A Vas prositi da dodate svoje mišljenje, znanje, da tako do­stanemo sve potpuniju sliku o dosadašnjem putu razvitka novin.

(Piše Nikola Benčić)

Ljetos su tajedne novine gradišćanskih Hrvatov u 110. ljetu svojega pojavljenja i prva bi nam misao morala/mogla biti kako veliko ostvarenje je to za tako malobrojnu narodnu grupu kako su to g/Gradišćanski Hrvati. I mirne duše moremo biti, svi, svejedno na ku stranu našega maloga svita pripadamo, ponosni/gizdavi na to. Zač i kako? — bi se neki mogli pitati. Tako da si je čitao, tako da si si je naručio, tako da si govorio o nje sadržaji, tako da si je kriti­zirao (jer onda si je i čitao i imaš svoje mišljenje o novina), tako...?, tako...! One su od egzistencijelne životne važnosti za nas, jedina redovita kopča (danas Orf kani preuzeti tu ulogu) u jeziku, po sadržaji, po visti, po izlaganji, po svojem narodnom duhu, ki se je mnogokrat stavio u veruge a u odredjeni vrimenski periodi se joj i zašufao gubac, po deganji ke po ki put daju zakipiti krv u naši žila da si mislimo u jadu: kraj s njimi, otpovidat je, nećemo se već jada­ti s njimi. Za tim ali svenek stoji moj egoizam, jer novine ne zastupa­ju moje mišljenje, moj jezik, moje visti, moju nakanu,... i nika­da nam ne bi palo na pamet, da tako slabimo naše geslo „Sloga je moć!“