Zač je hrvatski skrsnuo s površine nijedan ne zna 

Ugledni hrvatski jezikoslovac i kroatist, Dalibor Brozović, je u svojem članku „Iz povijesti hrvatskog jezika“ (1998.) opisao mučno stanje hrvatskoga jezika za vrime komunističke ere. Brozović sām je u vrimenu, u kom se hrvatski jezik u Hrvat­skoj nije mogao prirodno razvijati, bio aktivan jezikoslovac. Iz njegovoga članka proizlazu teške okolnosti za zbližavanje med gradišćanskohrvatskom koinom i hrvatskim standardnim jezikom, ki je stoprv od nezavisnosti Hrvatske (1991. ljeta) proglašen hrvatskim.

Brozović naglašava, da je perioda od pedesetih ljet dvadesetoga stoljeća bila obilježena podjarmljivanjem tipično hrvatskih riči. Atake su kadakoč bile groteskne. Novinari Radija Zagreb su bili sumljivi, ako su za rič „hiljada“ hasnovali „tisuća“. Srbi ne poznaju rič „tisuća“. Jedno vrime dugo Hrvati nisu smili hasnovati hrvat­ske izaraze za misece, kad da su oni ustaške kovanice. Čim je došlo na vidilo, da su to stare slavske riči, se je sve zamučalo.

Pisane su terminologije, ke su zanemarivale hrvatske izraze, a srpski ekvivalenti su dostali srpskohrvatsku etiketu. Zač su ignorirali hrvatske nazive, se nije dočulo. Brozoviću nije jas­no, zač se srpski lingvisti nisu ponašali kolegijalno. Znamda neki slavisti iz tudjih zemalj o toj situaciji ništa nisu znali, ali srpski jezikoslovci da nisu mo­gli biti neinformirani. To je naravno uticalo na javno mišlje­nje. Nezavisnost Hrvatske je pak bila polašćina za hrvatski narod, ali je tim oslobodjen od ve­rugov i hrvatski je­zik.

Hrvatska lin­gvi­s­ti­ka i dandanas ima zadaću kultivirati hrvatsku jezičnu normu, raz­vijati ju i skrbiti se, da hrvatski je­zik steče priznanje u znan­stvenom svi­tu. H­r­vati danas svojemu jeziku m­o­ru imati onakovu emocionalnu ve­zu, kakovu ljudi u sva­koj drugoj državi im­a­ju svojemu mate­rinskomu jeziku, v­e­li Brozović (pri­spodobi Brozović 2012/1998: prez strani). 

 

Borba hrvatskoga jezika  

Hrvatski jezik se je morao boriti protiv jezične politike, ka je imala cilj, istribiti hrvatski je­zik. U toj nemoći nije bilo moguće podupirati onu jezičnu va­rijantu, ka vegetira u Gradišću. Čim si je Hrvatska bila izvojevala svoju nezavisnost, je pet ljet kasnije, 1996. ljeta, uteme­ljen Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (Ihjj). Znanstveni institut Gradišćanskih Hrvatov (Zigh) je dostao podr­šku hrvatskih lingvistov un­u­tar Ihjj-a prilikom izdjelivanja gra­dišćanskohrvatske Gramatike. Da bi gradišćanskohrvat­ski je­zik tako brzo kot moguće stekao svoj kodificirani oblik, su nas podupirali ljubezno nastrojeni hrvatski lingvisti. Za­hva­ljujući njevomu angažmanu smo pod glavnim uredničtvom Ive Sučića 2003. ljeta izdali Gramatiku. Svaki štabilni je­zik se temelji na kodeksu, ki odre­djuje, kako se mora govoriti i pisati. Na temelju gramatike i rječnika se moru etablirati no­r­me, ke se moru probiti, ako je svi poštuju, ki se služu jezikom. Hasnovati jezik u skladu s gramatičkimi i leksičkimi pravili je važno, ar samo tako jezik more preživiti (prisp. Fishman 2009/2006: 312). Ali je li će gradišćanskohrvatski jezik moći dočekati tu renesansu, je veliko pitanje.

 

Agnjica Csenar-Schuster

Kategorije