Iako smo jur dugo prik polovice kalendarskoga ljeta ipak smo sada usred ljetnih praznikov ča subjektivno znači da smo u polovici ljeta. Ovo je za mnoge od nas i prilika da razmišljamo, smo li sve obavili ča smo predvidjali u prvoj polovici ljeta, ča smo kanili upraviti još pred ljetom, pred odmorom. Još nam se čini da imamo dugu drugu polovicu ljeta pred nami. Ali nije tako, da po odmoru ljeto jur divovskimi koraki ide prema kraju i da dojdemo u postodmorni stres — kao pandan predmorskomu stresu, jer smo još kanili ovo i ono urediti, nabaviti i obavezno realizirati. A najednoč je ljeto ovde a sa časom odmora i praznikov najednoč sve nekako stane, već ne ide dalje kako smo mislili da bi još morali, da bi još friško sve upravili ča smo predvidjali.
A pak čas odmora: Ste zaista za vrime bukirali svoj odmor, ste zaista dospili se sa svimi dogovoriti kade kanite prebaviti svoje ljetne praznike? Ako niste, neka te se jadati. Niste jedini. A ste još dospili sve zapokati u kofere, cijelu prtljagu od ke mislite da ju tribate u dani odmora? Moglo bi biti zima, moglo bi biti vruće, da, i godinasto bi moglo biti. Za sve to imate prateži doma, dakle sve to mora u kofere. A pak čas odmora. Konačno ste stigli kamo ste se u zadnjem trenutku odlučili. Gužva je bila na cesti, na granici i naplatni kućica ste stali duže nego ste se ufali, na zadnji trajekt ste dospili u zadnjoj sekundi — evo „Stigli smo!“ Sad se moremo odmoriti. Najprvo zispati a onda brzo na plažu, u vodu!
Ali „ča si mi kupaće gaćice prevruće oprala“; kako ću ovako med ljude, pred svim med sve one ki jur tajedne ležu na plaži i se sunčaju i imaju jur tako lipu kafecku kožu, da bi se još i moglo misliti da je to zdravo. Dokle bi dostali ovakovu farbu morali bi se pržiti par dani u najvrućijem suncu. A jur drugi dan črljenkasta koža, peče svrbi. Friško po jogurt u dućan: Ali: nestao je, turisti su ga jur rano jutro pokupovali. Morebit takovi kakovi smo mi?
Ali od dana u dan sve smo opušćeniji. Mobitel i nadalje zvoni svakih par minut, jer pravoda nikomu nismo rekli da idemo na odmor. U dolazeći dani telefon sve manje zvoni, broj sms-ov ide prema manje a mejli stižu sve rjedje. Pravoda, pogledati i na neke odgovoriti je OK. Kako bi i oni mogli znati da smo na odmoru, svi oni ki od nas hitno nešto tribaju? Pokušavamo dan prebaviti u principu kao doma, samo da se uza to idemo malo i kupati, da u najvrućiju dob dana sidimo u hladovini bašte i pijemo Pelinkovac s ledom i limunom (najlakocjenije piće) — i se dogovaramo s gazdom, da bi bilo nevjerojatno lipo i dobro, da bi navečer znamda spekao frišku ribu. Ako je gazda domaći, imamo još i relativno dobru šansu na frišku oradu. Gdo bi onda pak išao na ćevape ili picu u restoran?