Na Štefanju, 26. decembra je dodiljena najviša gradišćanskohrvatska nagrada za 2010. ljeto prof. Štefanu Kočišu. Uz idealno odlikovanje je to i brončana skulptura, umjetničko djelo kipara Tome Rešetarića, ku je on kreirao sada jur pred dvajset ljet posbeno za ovu »Kulturnu ngaradu Gradišćanskih Hrvatov«. Do sada su primili etnokorolog i etnomuzikolog dr. Ivan Ivančan (1991.), književnica i dramatičarka Ana Šoretić (1992.), književnik, novinar urednik i kompozitor prof. Feri Sučić i dijecezanski biškup ddr. Štefan László (1993.), urednik, pjesnik, književnik i dramatičar pater prof. dr. Augustin Blazović (1996.), jezikoslovac, autor i kulturolog akademik dr. Nikola Benčić (1999.), jezikoslovac, pjesnik autor i urednik mr. Ivo Sučić (2003.). Kako i pred tim kod drugih je Koordinacijski odbor gradišćakohrvatskih društva i organizacijov je dodilio ovu nagradu prof. Štefanu Kočišu za njegovo životno djelovanje za kulturu Hrvatov a naravno i za to, da će u budućnosti još puno toga doprinesti u korist kulture hrvatske zajednice na ovom području. Kočiš je primio odlikovanje zato, da je svoj život posvetio (i hrvatskoj) muziki.
VELIKI BORIŠTOF — Na sām god laureata prof. Štefana Kočiša, na Štefanju, 26. decembra u Kultrunoj zadrugi u V. Borištofu Koordinacijski odbor društva i organizacijov Gradišćanskih Hrvatov u svečanoj priredbi dodilio je prof. Štefan Kočišu »Kulturnu nagradu Gradišćanskih Hrvatov«. Kočiš ke po jednoglasnoj odluki 14 hrvatskih društav iz Austrije Češke, Slovačke i Ugarske odlikovan za djelovanje na korist Hrvatov. Laudator je bio sumješćan odlikvanoga i jačkar u Kočiševom zboru u Dolnjoj Pulji kao i bivši dugoljetni predsjednik folklornoga ansambla Kolo-Slavuj vlad. savj. Klaus Čenar. U sljedećem donašamo izvatke iz Čenarovogha hvalospjeva olikovanomu prof. Štefanu Kočišu, držanoga 26. decembra u Kugi.
„Kulturna nagrada Gradišćanskih Hrvatov se dodiljuje od 1991. ljeta ljudem, ki djelaju na korist gradišćanskohrvatskoga jezika, kulture i identiteta. Meni je veliko veselje i još veća čast, da smim držati laudaciju onoj osobi, s kom sam jur cijel svoj žitak povežen i ku jako cijenim — prof. Štefanu Kočišu. Sada, kad imamo Božićno vrime, se spominjam na to, kad ste htili dojti na Badnjak pred polnoćicom k nam i nam poželjit Božić sa sljedećimi riči: „Na vo Kristuševo narodjenje Bog vam daj zdravlja, veselja, sve ča si od Boga željite, a po smrti va nebo!“ Za mene maloga dičaka bi prez toga Božiću bilo ča-to falilo, jer ste većkrat i dodali: „Vani sniga!“
Ali idemo u sadašnjost. Zač danas častu sva hrvatska društva prof. Štefana Kočiša? Prez dvojbe je on jedan od najvećih suvrimenih komponistov Gradišća i jedan od najznamenitijih organistov Austrije. A pred svim ima velike zasluge za nas Gradišćanske Hrvate. Da se ne dā u kratkom vrimenu sve nabrojiti, ča je on stvorio, ostvario i dostignuo, se po sebi razumi. Zato kanim dati samo kratak pregled o njegovom životu. Štefan Kočiš se je rodio 12. decembra 1930. ljeta kot sin seljačke obitelji Štefana i Franciske Kočiš i je odrasao sa svojom sestrom Julijanom u dosta skromni okolnosti. Njegov otac je jur rano prepoznao njegovo muzikalno nadarenje i ga je podupirao, kako mu je nek bilo moguće. Seoski učitelj i kantor Štefan Pusztai je muzikalno jako uticao na njega. S desetimi ljeti je Štefan počeo svirati uz harmonium gusle i rajle, a s jedinajstimi orgulje. Kad je kantor morao pojti u boj, je Štefan jur s dvanajstimi ljeti — i to točno na Svićnicu, ada 2. februara 1943. — počeo orguljati u domaćoj crikvi i tu službu kantora još dandanas izvršuje. Ako kratko poračunate, ča je u medjuvrimenu punih 68 ljet dugo.
Po školi je počeo studirati na konzervatoriju i Muzičkoj akademiji u Beču orgulje kod profesora Heillera, ki ga je i podučavao u kompoziciji. Kako dobar školar je bio, kaže to, da je završio studije crikvene muzike, klaviranja i solo-pjevanja s odličnim uspjehom. Kroz njegov studij pjevanja je zašao u Bečanski akademski komorni zbor pod peljanjem prof. Ferdinanda Grossmanna, od koga se je čuda naučio kod peljanja zbora i koga on i danas jako cijeni. S ovim zborom je Štefan Kočiš odvršio nekoliko velikih turnejov, na ki je nastupio i kot solo-pjevač i većkrat kot pianist zbora. Ove turneje su ga peljale u Nimšku, Englesku, Norvešku, Švedsku, Dansku, Francusku, tri krat u Italiju, dvakrat u Kanadu, četiri krat u Ameriku. Pri svitskoj turneji, ka je durala pet misec dugo, je zbor nastupio u USA, Kanadi, Honolulu, Japanu, Koreji, Hongkongu, Taiwanu, Singapuru, Thailandu, Indiji, Pakistanu, Perziji, Libanonu, Egiptu i u Grčkoj.
I kot organist je Kočiš načinio veliku karijeru. Spomenut kanim ovde samo jedan koncert. Na poziv kardinala dr. Franje Šepera, ali zapravo protiv volje komunističkih vlasti, je 8. juna 1965. ljeta dao koncert u Zagrebačkoj katedrali. Ne samo katedrala, nego i mjesto pred katedralom su bili s oko 5.000 slušateljev nabito puni, tako da je ov koncert postao i politička manifestacija. Prof. Kočiš sām je rekao, da već nije doživio takovo oduševljenje za njegovo orguljanje.
Ali ne samo orguljanje, nego i njegovo savjetovanje pri nabava orguljov se mora spomenuti. Tako je bio uključen pri nabavi orguljov za Kerestur, Haračun, Malištrof, Štamperak, Gornju Pulju, Veliki Borištof i pravoda za Dolnju Pulju. Rado se spominjam na nabavu novih orguljov za dolnjopuljansku crikvu. Prof. Štefan Kočiš je napravio dispoziciju za orgulje od 15 registrov, ku je ali morao stalno adaptirati. Njegovo oduševljenje za nove orgule je bilo tako veliko, da je prik išlo na sve ljude, tako da su im se otprla ne samo srca nego i mošnje, i mi smo smogli konačno financirati 23 registere. Ne moram posebno naglasit, da je dao na dan blagoslavljanja orguljov 29. oktobra 1995. koncert na novi orgulja. Velik užitak je bio za dolnjopuljanske vjernike, kad pri sveti maša profesor orgulja, a svako ljeto on svira i pri tradicionalnom koncertu na tretu adventsku nedilju u dolnjopuljanskoj crikvi na ovi orgulja.
Iako je imao ponudu, da bude zborovodja kod „Wiener Sängerknaben“ ili da preuzme mjesto organista u katedrali Graza, se je on svaki put odlučio za svoju familiju i svoje selo. A to je bila srića ne samo za D. Pulju, nego i za cijeli kotar i za cijelu zemlju, jer je on pokrenuo mnoge stvari na muzikalnom i kulturnom polju. On tako nikad nije zgubio kontakt narodu i je njegovo znanje stavio na raspolaganje svakomu, ki je to željio. Tako je i održao seminare za učitelje i zborovodje i njemu je bilo važno, da si mladina jači, i tako je imao i školski zbor na D. Pulji.
A za mene je najlipše, da uz kantoriranje u našoj crikvi pelja i naš crikveni zbor. Svaki put se čudim, koliko on more izvaditi iz ovih seoskih glasov i kako zbor reagira na njegovo dirigiranje, ko odvisi — kot on sām veli — od njegove momentane ćuti, a zbor ga slijedi. To je ča, ča ja ne morem razumiti i ima posla s njegovim talentom i s njegovom dibokom ćutom za muziku. Kot on sām veli, komponira iskrenu muziku, ada muziku, ku on i tako ćuti. A to prenese i na jačkare.
Kako diboko on ćuti moremo doživit i pri naši proba, kad nam razlaže zbog čega je ovo vako, a ono tako komponirao. Ali ne samo kod komponiranja, nego i kot človik je pun duha i ćuti. Meni se čini, da je zahvalan za sve, ča smi doživit. Čuda krat nas upozorava na to, da ništ nij od sebe razumljivo, a najmanje zdravlje, ča zna i od samoga sebe, jer je preobladao srčeni infarkt.
Pri tom mu je sigurno pomogla i njegova diboka vjera. Zato je i sakralna muzika, za ku je on najveći stručnjak, prava ljubav štefana Kočiša. Njegova istraživanja na području sakralne muzike Gradišćanskih Hrvatov su objavljena na 98 stranic u publikaciji »Još si svenek jaču« Ursule Hemetek. On je na peljajućem položaju suradjivao po nalogu dijecezanskoga biškupa ddr. Štefana Laszla na gradišćanskohrvatskom »Rimskom Misalu« i si je pri tom stekao velike zasluge.
Na dalje je komponirao 15 hrvatskih mašov, bezbroj psalmov i je aranžirao siliju crikvenih jačak. On je i u komisiji, ka jur ljeta dugo pripravlja novo izdanje našega molitvenika »Kruh Nebeski«. Na žalost se on do sada nije mogao probit sa svojom idejom, da se otiskaju u molitveniku i note. Mi se samo moremo ufati, da će u tom još imat uspjeha.
Ali i gradišćanskohrvatska narodna pjesma je za Št. Kočiša bila jur od maljanstva od velike važnosti. Tako je jur zaran počeo bilježiti narodne jačke.
1948. ljeta je u Zagrebu upoznao Vinka Žganca, ki ga je motivirao, da zapiše narodne jačke. Kočiš si je nakožio da zabilježi ne samo tekst, kot je to bio djelao Fran Kurelac, nego da snimi i melodiju. Tako si je kupio na prvoj turneji u Ameriki magnetofon i je proputovao od 1955. do 1967. ljeta gradišćanskohrvatska sela, da snimi hrvatske jačke. Čuda ovih jačak se je jačilo za posebne prilike i one su bile vezane uz običaje. Ali tijekom ljet su se ali zgubili ti običaji i tako dijelom i jačke. S tim važnije je, da postoju snimke ovih jačak. Prve snimke su iz ljeta 1955. iz Novoga Sela i Mjenova. Ukupna zbirka se sastoji od 252 jačak. Iako Kočiš nije snimio sve jačke, ke su mu jačili, jer su bile ončas magnetofonske vrpce jako drage, je ova zbirka za Gradišćanske Hrvate od velike važnosti, kad su ovo prvi tonski dokumenti naših jačak. A posebno interesantne su snimke „javkanja“. Ovde je morao Štefan Kočiš obećati, da će se snimka stoprv po smrti žalujuće žene objelodaniti.
Školski nadzornik Štefan Zvonarič je animirao Štefana Kočiša, da sastavi novu pjesmaricu za hrvatske škole Gradišća. Za Kočiša je pri tom bilo važno, da upozna školsku mladinu s jačkami, ke je bio snimio po naši seli. Tako je 1973. ljeta izašla »Hrvatska Pjesmarica«. Aranžirao čuda naših hrvatskih narodnih jačak za čuda naših tamburaških grup. Posebno kanim ovde istaknuti CD ansambla Kolo-Slavuja »Iskre«, za koga je predjelao sve jačke i pri kom je on izvršio i miksanje.
I na području hrvatskoga folklora je Kočiš igrao važnu ulogu. On je 1957. lj. preuzeo peljanje folklorne grupe Dolnja Pulja, s ke je 1961. ljeta nastalo nadregionalno društvo Krug Miloradić. Pri turneji u Nicu su predstavili jedan tanac, ki je bio mišavina svih korakov, ke su poznali. Kad su im to Hrvati predočili, su se odlučili, zavježbati autentične tance. Tako su si pozvali dr. Ivana Ivančana, ki je s njimi zavježbao koreografije. To je bio on isti Ivančan, ki je pak nekoliko ljet kašnje istraživao folklor po naši seli i postavio Kolo-Slavuju šest koregrafijov. A za dvi koreografije Kolo-Slavuja, ke predstavljaju hrvatske pirovne običaje je Štefan Kočiš aranžirao muziku. Tako se opet zatvara krug i to ne samo s Ivančanom nego i s činjenicom, da je i prof. Kočiš pri svojem istraživanju snimio tekst pirovnih običajev, i to u Novoj Gori.
Jedan običaj ali nigdir nije snimljen i će se nažalost vrijeda zabiti, ako se jur nije. Govor je o jednom običaju vezan uz Vazam, ki je bio za nas dicu jako važan.
Prof. Štefan Kočiš more najzad gledati na ispunjen i bogat žitak. Da se njegovo djelovanje i cijeni od strane javnosti, kažu mnoga čašćenja i odlikovanja, od kih kanim samo nekoliko spomenut:
- Od Zemlje Gradišće je odlikovan 1971. ljeta »Časnim znakom« i 1979. »Kulturnom nagradom Zemlje«.
- Predsjednik Republike Austrije Kirchschläger ga je častio 1983. lj. titulom profesor.
- Od Crikvene strani je čašćen 1986. ljeta »Ordenom sv. Martina u zlatu« kroz dijecezanskoga biškupa ddr. Štefana Lászlóa, a 1996. je po nalogu svetoga Oca Ivana Pavla II. dostao »Orden svetoga pape Silvestra«.
- A sada ga časti naš hrvatski narod »Kulturnom nagradom Gradišćanskih Hrvatov« za njegove velike zasluge za našu narodnu grupu.
Željimo vam, dragi profesore, i na dalje čuda elana i muzikalnoga stvaranja. Vi sami velite, da je muzika jako važna za vas i da prez nje ne morete bitI. Tako se smimo ufati još na čuda kompozicijov, koncertov i lipih doživljajev s vami. Srdačna hvala na svem, ča ste našemu narodu dali i lipa hvala na vašem prijateljstvu!“