Petar Tyran

Pisati o na ovom mjestu o predstojeći izbori za saveznoga predsjednika bi bilo jur zaman, uzalud, jer gdo do dana današnjega još ne zna koga će birati, neće ni zutra znati. A bilo kako će­du završiti — život će pojti dalje. A da su naši ljudi i u Hofe­ro­vom i u Van der Bellenovom loguru znamo ionako. U tom se ništ ne razlikuju od ostalih Austrijancev. Dakle ostanimo iskreni i nećemo tako činiti kao da bi bili presenećeni i da ne bi znali kako će završiti!

Zato imamo čuda lipšu za­daću, naime da čestitamo Jo­žefu Hartmannu 60. rodjendan. On je jedna od najšarijih ličnosti naše hrvatske scene u Austriji, a u svoji mladi lje­ti ga nije ni bilo u ovoj sceni — iako bi bio, dapače, jako potriban. Sve je moglo započeti s Hak-vaganti sredinom 1970-ih ljet, kad je jur bio na doma­ći hrvatski presadjen Brechtov »Kimavac« (Der Jasagar), dijelom jur i glumci odredjeni i volja, da se unutar Hak-a opet pokrene hrvatsko kazališće — ali je Jožef „nestao“ u Zagreb. A bez režisera je ta moja ideja i projekt isto „nestao“. Doma još imam kade tade skladjeno kih 20. pri­mj­e­r­kov pisaćim strojem natipka­noga i fotokopiranoga ruko­pi­sa toga kraćega igrokaza Be­r­ta Brechta. U ta čas je bilo moderno i progresivno čitati i prikazati Brechta — a narav­no smo kanili pokazati, da smo i mi to u stanju.

No, Jožef Hartmann se je za nas nažalost bio izgubio — ali ne za kazališće, jer je u be­čkom Echoraumu u Sechshau­serstrasse 66 našao duhovnu, intelektualnu a pred svim i eksperimentalnu kazališnu domovinu, kade ga dugo ni­smo našli, bio je predalek od nas, premalo pristupačan — a on jur velika „faca“ u bečkoj avangardnoj kulturnoj sceni.

Bilo je to pak mnoga ljeta kašnje i bezbroj od njega insceniranih i priredjenih kaza­lišnih eventov i književnih po­kušajev kašnje, da sam se za njega zalagao zato da bi s njegovimi novimi idejami pokre­nuo novi polet u našoj hrvat­skoj sceni u Beču. To je pak rezultiralo u nekoliko ljet du­gom (i napetom) angažmanu u Hrvatskom centru s njim kao „umjet. direkto­rom“. No, znamo i za Paymanna da nije bilo lako s njim i da ga nisu svenek svi razumili, ali zač bi bi­lo s Hartmannom drugačije.

Ali je Jožef Hartmann hv­a­la Bogu našao svoje mjesto u hrvatskoj kazališnoj sceni u Gradišću. A nije si mogao najti bolje ni kongenijalnije partnere za svoje ideje nego kazališnu grupu u južnogradišćanskoj Novoj Gori. S br­a­ti Novaković i ostalimi Novo­gorci i Novogorkami išao je u simbiozu, ka je jur tada vr­lo zanimljivoj kazališnoj grupi u tom selu još znatno digla ni­vo — a Novogorci su idealno mogli ostvariti Hartmannov faible za slapstick.

Da su pak vrijeda i Klimpušci iskali suradnju s režis­e­rom J. & P. Hartmannom je bilo za očekivati. I njim pu­no pomaže u brušenju režije i nastupanju na pozornici!

Kategorije