Kad se človik hoće ostaviti griha, išće načine, kako je odbaciti od sebe. Grih je grih, i bar ga tako tajiš, on je i ostat će grih. Grižnja dušnoga spoznanja nikad ne prestane u oni ljudi, ki u grihu živu, bili oni kršćani, pogani ili primitivci u Afriki negdje u dibini loze. Svaki človik nosi u sebi želju, hoće biti srićan, blažen, a u grihu mu se to ne ugoda. Spovidaju se na svoj način svi ljudi, svi narodi. Spovidaju se jedan drugomu, onda opet u nekoj špiji, u dub i na druge načine. Ali svi se hoću ostaviti griha, kad im se pojavi dužno spoznanje i je opominja, grize.

 

Mi kršćani smo u velikoj prednosti, imamo spovidaonicu, i kad čujemo duhovnike, oprošćeni su ti grihi, poj u miru, blaženi smo. Ima ih, ki polag naredbe crikve, ka naredbu ima zviranjak u Svetom pismu, nemoru pojti na spovid. Ali i oni moru svaku dob reći, u svakoj minuti: Oče oprosti! Nekamo misliti, da si Bog zatiskuje uši, kad čuje ove zdihe, prošnje. Svi smo grišniki i svi moramo dnevno za oprošćenje prositi Boga, kad svaki dan moremo pojti na spovid.
 
U spovidaonici nastane človik, Božji človik, novo stvorenje, pun milosti, radosti istine. Ide grišan u spovidaonicu, a kao svetac se stane i projde iz nje, ako se je iskreno, ponizno spovidao. Dostao je plašt milosti i pomilovan je, kao zgubljeni sin iz Svetoga pisma. Sve se veseli, zgubljeni sin se je vratio i pozdravljaju ga rodbina, tovaruši, prijatelji i veliko je veselje i glazba na nebu, sve se raduje. Spovidaonica je kao stroj za muslavo rublje — stavimo je u mašinu i gotovo. Zaista tako automatski se očisti človik od griha, ki stupi iskrenim poniznim srcem u spovidaonicu.
 
Ali prvo moramo i mi svakomu oprostiti, jer kako mi oprašćamo tako će biti oprošćeno i nam, rekao je Jezuš.
 
Grih je uvreda ne nek Boga i ne nek samoga sebe, nego grihom uvredim, zbantujem sve ljude, vas svit. Grih ima negativne posledice na vas svit. Zapravo bi se morao spovidati svemu svitu, kao to u romanu »Grih i kaštiga« opisuje pisac, Rus, Dostojewski, kako se umornik Raskoljnikov spovida na trgu pred svimi ljudi, i ljudi mu nekanu vjerovati, da je umorio jednu ženu. Ali laglje mu je bilo, kad se je spovidao i je mirnom dušom išao u zatvor. Je imao ov raskoljnikov pred očima desnoga razbojnika, ki se je spovidao Jezušu na križu, prvo nek je umro.
 
Kršćeni smo vodom i Duhom Svetim, a onda se krstimo u spovidaonici sa suzami, kako se znaju od srca neki ljudi kajati za grihe, da je i oplakuju. Žao im je od srca, da su zbantovali boga i svoje bližnje, to je prava spovid. Ne imajte straha od spovidi. Duhovnik je srićan, a vi još srićniji, da ste ostavili tolike grihe u spovidaonici. Duhovnik vas ne osudjuje, a Bog još manje, nego obadva se veselu, da ste se iskreno dobro spovidali. Zapamtimo: Je ljudi, ki zbog jednoga ili drugoga uzroka ne moru projti na sakramentalnu spovid, još nisu kršćeni, ili još nisu bili na spovidi, ili živu u drugom nekršćanskom, ne u crikvi sklopljenom hištvu, ča im Bog ne bi oprostio?
 
Mi ne moremo staviti granicu prevelikoj Božjoj milosrdnosti! Kad vas narod pozivamo na spovid, nekate zabiti, da se i mi duhovniki spovidamo i to najmanje svaki prvi petak, ili još gušće, kako ki kada. Svi smo grišniki i se moramo poniziti pred duhovnikom u spovidaonici.

Kategorije