Mirna Jukić promovirala je u Beču knjigu »Mirna – ispod vode, o životu«. Proslavljena plivačica u knjigi se bavi športskom karijerom, ali i ditinjstvom, a posebno mjesto zauzima Vukovar. „Yes we can“ — tako glasi na odredjen način takaj i moj životni moto i moj apel na sve ostale“ piše u uvodnom poglavlju svoje autobiografske knjige najbolja austrijska plivačica hrvatskoga podrijetla Mirna Jukić, ku je 24. novembra promovirala u najvećoj bečkoj sportskoj robnoj kući Eybl World-Store, u nazočnosti oca Željka i brata Dinka, prijateljev, plivačkih kolegov i predstavnikov medijov.

Knjiga se na 184 stranice i 12 bogato ilustriranih poglavljev bavi životom ove 25-ljetnice, ka je, iako jur dvoja ljeta ne pliva, u Austriji i dalje u središću pozornosti.

Pod naslovom „Osobna razmišljanja“ i podnaslovom „Moj život je lijep“ Mirna prvo predstavlja čitateljem od nje rodjenja 1986. ljeta u Novom Sadu i prvih pet ljet življenja u Vukovaru, prik boja i biga s majkom i bratom iz Vukovara i izbigličkoga života u Zagrebu do svojih plivačkih početkov u glavnom gradu Hrvatske tr svadje s Hrvatskim Olimpijskim odborom ka je rezultirala nje odlaskom u Beč 1999. ljeta. Mirnina preokupacija Vukovarom, predbojnim, bojnim i pobojnim ki je nedavno proslavio 20. obljetnicu od svojeg pada, obilježila je početak i kraj nje knjige, čiji je koautor Martin Sörös. „Rat? Što je to? Nemoguće za dijete da to razumije. Tako iznenadno, tako tužno. I zašto? Ali Mirna je u medjuvremenu pet i pol i shvaća da je sve drugačije. Ništa više nije kao prije. I prije svega: tata… gdje je tata? … A rat tutnji. Sve je glasnije. I postaje sve opasnije“, piše Mirna sjećajući se augusta 1991. ljeta. „Uvijek iznova smo bježali u podrum, jer u kući više nije bilo dovoljno sigurno. Htjela sam se igrati. Kao i uvijek dosad. Ali nisam smjela“…

„20. je studeni 1991., Vukovar nije više Vukovar i masovni bijeg iz razrušenog grada već je odavno počeo“, piše i dodaje kako su mama Mirela i otac Željko unaprijed dogovorili da u slučaju da moraju iz Vukovara, odu do poznanikov u Novi Sad, opisujući odlazak autobusom s majkom i bratom tr brigu za oca ki je ostao u razrušenom Vukovaru.

Roditelji ki u fitness centri muču dicu: „Bila je selekcija. Ljudi su otpeljani u selo Dalj. Onde su se morali stati u dva rede. Na jednu stranu Hrvati, a na drugu Srbi“ prenosi očeva sjećanja. Tada je Mirela Jukić refleksno donesla odluku. Oni ćedu stati na stranu Srbov — i o mnogi ljudi ki su ta dan i u tu uru stali na stranu Hrvatov, nikada se već nije ništ čulo“. Mirna je bila presrićna kada se je po nekoliko dani provedenih s majkom i bratom u Novom Sadu otac Željko, pridružio obitelji. „Odiseja je završila srićno. U Zagrebu!“ piše i opisuje svoje prve plivačke uspjehe u septembru 1996. lj., napominjući kako su krajem 1998. za obitelj Jukić počeli novi problemi. „Upravljanje športskim kompleksom došlo je u nove ruke, i iznenadno se već ne pušća predstavnike kluba Borovo iz Vukovara da besplatno plivaju u Zagrebu, opisuje spor s tadašnjim hrvatskim Olimpijskim odborom, ki je obitelji Jukić postavio ultimatum ili 14.000 šilingov misečno za plivanje ili odlazak iz Kluba Borovo u klub Zagreb.

Mirna piše kako su se po sustavnom mobingu u stilu „slavopohlepni roditelji svoj stan preuredili u fitness centar i onde muču svoju dicu“, roditelji odlučili za Božić 1998. lj. za odlazak iz Zagreba. Jur početkom 1999. lj. Mirna je s obitelji preselila u Beč tr je po ljeto dan uzela i austrijsko državljanstvo kako bi napredovala u plivačkoj karijeri. U Beču je od svojega 13. ljeta, otkad je nje otac Željko trener bečkoga plivačkog kluba Wiena Swiming Club. Poslidnji nje nastup bio je augustu 2009. na Svitskom plivačkom prvenstvu u Rimu. (nastavlja se)

 (Snježana Herek)