Bilo za ku političku stranku ste se odlučili pri izbori 15. oktobra u principu dobro, bolje: odlično ste odlučili. Zač? Zato, jer su sve stranke i svi njevi peljači, lideri jasno i glasno reklamirali za sebe da su oni za brze reforme, za poboljšanje financijske situacije, za poboljšanje političke klime u zemlji a ne na zadnje za boljitak svih gradjanov u Austriji i na korist ove države, ku je bivši kancelar Kreisky koč nazvao „otok blaženih“ — ili je to bio negdo drugi. Gdo već točno zna? A danas bi mu odgovorili kao s topa: „Ča si blažen?“
Dakle svi su za to, da nam u budućnosti opet ide bolje. Svi političari hrabro i glasno reklamiraju za sebe, da je njev recept najbolji i da će njev put peljati do željenoga uspjeha, ča znači: sigurna zemlja, čim viša zaposlenost, čim već pinez u mošnjici i čim ugledniji u Europi i u svitu.
Austrijanske i Austrijanci su se odličili, komu već vjeruju. Ali već od (skoro) trećine glasov nijedna politička stranka i nijedan vrhovni kandidat nije postignuo. Dokle, govoriti o većini, znamda još i o daleko najvećoj većini državljanov ove zemlje, je vrlo hrabro, zapravo nedopustivo.
Tako funkcionira demokracija — ako funkcionira — i dobro je tako. Ali ako u svakoj zemlji, držali demokracija funkcionira na drugi temelji, na drugi, različni spoznanji, onda već nije ni traga ni slijeda o skupnoj Europi. A svi na veliko trubu, da su za tu skupnu Europu, da se zalažu za čim jaču Europsku uniju, glasno širu, da im je cilj velika europska zajednica i da vrhu svega stoji slobodni promet i dugovanja, robe i ljudi unutar ove Europe.
No, gdo bi to još vjerovao? Iako kanimo da bi tako bilo, sve okolo nas nam pokazuje na tomu nije tako, i da će biti još gorje. Jur su se „Višegradske države“ (Poljska, Češka Slovačka, Madjarska) počele lučiti od skupne Europe, je krenulo otcipljenje. Austrija u sigurnosni pitanji naginje već prema Istoko nego prema Zapadu, jer su Varšava, Praha, Požun i Budimpešta, naravno, puno bliži od Bruxellesa, Pariza ili Madrida. Berlin i Beč su zasad još zajednička os, ali ako ekstremna desnica bude i nadalja tako ojačala u Nimškoj a se i austrijska bude tomu pridružila, onda neka se svi blaženi smiluju Europi.
Gdo bi sada još razmišljao i o manjinski pitanji. Od koga si moremo sada još očekivati nekakovo razumivanje, znamda još i pomoć? Svagdir kanu šparati —i svim neka ide bolje. Kako neka to ide? Gdo neka to ostvari. Uopće ako već nijedan nije pripravan vjerovati u Boga da bi ov mogao stvoriti čudesa. Situacija u manjinski društvi pred svim i kod gradišćanskih Hrvatov — ka imaju zrasle strukture i svojim djelovanjem pokrivaju široka tematska područja — nastaju uska, preuska. Manjinsko djelovanje nastaje teže, dijelom i nemoguće. A nije svitla na koncu tunela!