Novu saveznu vladu, još već hrvatski Savjet za narodnu grupu, a najveć Hrvatsko štamparsko društvo čeka — uz sve ostalo — jako važna zadaća, ku bi tribalo čim prije riješiti dalekovidno i dugoročno. Sada, u ovom, ide isključivo za tiskane medije a u posebnom za budućnost Hrvatskih novin. Dokle su se krajem 1970-ih i početkom 1980-ih ljet tadašnji politički zastupniki dvih hrvatskih logorov Ivan „John“ Müller za Övp i Fric Robak za Spö ujedinili na političkoj razini da bi svaki za sebe (Hkd i Prezidij) ali i skupa (Hrvatsko štamparsko društvo kao izdavač Hrvatskih novin) našli rješenje za dojduća ljeta ustoličenjem „živih subvencijov“ i o tom mogli uvjeriti zamaljske i savezne političare, takovoga političkoga konsenza, sporazuma sada nima.
Jedno je jasno: svotom od 1,110.600 € godišnje za sva društva i organizacije gradišćanskih Hrvatov već ne ide. To je premalo. Svi to znaju, ali nijedan nije u stanju to znatno povišiti uz jasnu političku volju. Črljenim se to nije ugodalo, niti črnim ne. A gdo bi to sada činio kod nove generacije tirkiznih i plavih, nikako nije jasno. Ča se u mnogi ljeti i desetljeći nije ugodalo prem svih dobrih i još boljih kontaktov svaki svojoj frakciji, u budućnosti se čini još čuda teže, jer je na vladi čisto nova generacija ku triba stoprv „updateati“ ka to uopće još nije u pogledu na autohtone narodne grupe u Austriji — i im razložiti da ovo nima nikakove veze s migranti i bigunci, a uopće ništ s integracijom.
A sa čelom na zidu stoju Hrvatske novine. Ako se ukinu „žive subvencije“ to znači katastrofu za ove naše novine. A plakati za njimi kad ih već ne bude, je prekasno! Situacija je sljedeća: ako već ne bi bilo rješenja sa „živom subvencijom“ dakle od Saveza i Zemlje Gradišće skupa plaćene osobe za Hrvatsko štamparsko društvo, ko ovu osobu pak stavlja na raspolaganje Hrvatskim novinam kao glavnoga urednika, dakle ako toga već ne bi bilo onda polag današnje situacije ili će biti urednika i osoblja u uredu, ili će biti novin. Obadvoje nije moguće, jer zato nije dost pinez.
Iz iskustva znamo, da je rješenje za „živom subvencijom“ birokratski najbolje rješenje a sadržajno je to ionako najbolje, jer najsigurnije protiv različitih „intervencijov“. Na tom tribali bi djelati da tako ostane — uz znatno povišenje dotacijov za tiskanje novin i za druga publicistička izdanja kao i za područje socijalnih medijov. Ako to ne bi išlo, triba usidriti manjinske novine (pred svim ovde ide za Hrvatske novine i slovenske Novice, ali i za tiskanice ostalih četirih narodnih grup) onda triba novi zakon o mediji s posebnom pasusom za manjinske medije. To triba financijski riješiti po europski standardi, uz ostalo i dizanjem svote analogno inflaciji.