Jur smo većkrat spomenuli da ima gradišćanskohrvatski svoju književnu tradiciju, ke se i danas pridržavamo. Ipak je većkrat teško, odlučiti se za jedan jedini izraz koga triba normirati. Takov slučaj imamo kako u naslovu spomenutih riči. Moremo iz objektivnih razlogov jednoj riči dati prednost? Ne, i zbog toga se u takovi slučaji govori o dubleta — o dvi izrazi, ki imaju isto značenje i isti položaj u jeziku. Ne moremo ada reći, da je jedna rič bolja ili već standardna od druge.
Složit ćemo se u tom, da „stãra majka“ (s dužičkim naglaskom) znači u nimškom prijevodu „die alte Mutter“, a stȁra majka (s kratkim naglaskom) „eine alte Mutter“.
Većina naših govornikov ali stȁramajka koristi i u značenju „Großmutter“, a onda tu rič pišemo skupa. Uzato imamo i izraz stȁramat, ki je jur pomalo zastaran, ada stilski obilježen. Ipak i on pripada književnomu izrazu, iako ga sridnja i mlada generacija najvjerojatnije već ne hasnuje aktivno. Naši stari su ali sigurno govorili stȁriotac i stȁramat, zač moremo potvrdu najti u naši književni djeli.
Pokidob tu rič pišemo skupa, kao jednu rič, ju i dekliniramo/sklanjamo kao jednu rič. Deklinacija/Sklonidba glasi ovako: N stȁramat, G stȁramatere, D stȁramater, A stȁramat, V stȁramat, L stȁ-ramateri, I stȁramaterom ili N stȁramajka, G stȁramajke, D stȁramajki, A stȁramajku, V stȁramajka, L stȁramajki, I stȁramajkom.
Primjeri u rečenici:
Bio sam kod stȁramatere ili stȁramajke. Sada idem najprlje k stȁramateri ili stȁramajki.
(Zorka Kinda Berlaković; 87.)