S Käthe Sasso smo izgubili jednu od zadnjih živih svidokinj NS-terora, a ujedno i jednu od rijetkih gradišćanskih Hrvatic u otporu. Stopr prošli petak je u Borti bila premijera predjelane izvedbe „Posvećujem svoja sjećanja ljudem ovoga svita”. Život Käthe Sasso je onde portretiran kao trizni pročitani protokol, ki se dugo zavuče pod kožu. Čim se pojavljuje Sasso na velikom platnu su emocije još čuda veće. Sasso je za prvu izvedbu 2018. ljeta dala opširan intervju Petru Wagneru i Joški Vlašiću. Kakov vridni izvor za budućnost.

Kolegica od Novoga glasa Lidija Novak veljek je reagirala i pisala komentar prošli tajedan, kad su Slovenci opet jednoč uspili na prvu stranicu orf.news. U njem je apelirala na hrvatsko zastupničtvo. To morem samo pušiti u isti rog. U komisiji za peticije potribovalo je zastupničtvo koruških Slovencev, na čelu s Romanom Roblekom i Rudijem Voukom podupiranje od Europskoga parlamenta, ar da manjinska prava u Austriji nisu ispunjena. To su naravno činili na slovenskom. Problemi su nam svim dost dobro poznati: jezik u javnom prostoru i na sudu, pravo na obrazovanje na materinskom jeziku, a to ne samo četira ljeta u osnovnoj školi, nego od čuvarnice do mature. Rudi Vouk je doprimio primjere iz Koruške, ali i u Gradišću bi ih bilo za kožu dost. A da ne govorimo o problemu teritorijalnoga principa ki trenutno još onemogućuje obrazovni sustav u Beču ili i u Gracu.

Sad na Vazme počela je sezona velikih jubilejev tamburaških društav. 1974., 1984. i 1994. ljeto su bila kot se čini uspješna i plodna ljeta utemeljenja ovakovih folklornih grup. Hatsko kolo je prošli vikend pozvalo na prvu veliku feštu. Slijedit će još mnoga druga. Jedno je sigurno. Tamburica je nastala zapravo jedini simbol gradišćanskih Hrvatic i Hrvatov, ki se je malo dalje širio, ki je i u politiki i u glava Zapadnoaustrijankov i -austrijancev pojam. Sve drugo, ostalo je nekako skrito i je nek poznato malomu stručnomu krugu. Tim ima tamburica ali i odredjenu moć u poticanju jezika i kulture. Tamburaška društva su zapravo skoro jedina društva, od kih se očekuje barem u cjelini dvojezični program ili u neki jači seli još i isključivo hrvatski program. Čim pogibelnija je sve već nazočna argumentacija, da je preveć hrvatskoga u tamburaški društvi. Poznati zastupniki naše manjine rado argumentiraju tim, da mladim ne paše, da se onde samo po hrvatsku pomina (a budimo iskreni: U koliko društav je to uopće slučaj?) Meni je potpuno jasno, da ću u osobni razgovori koristiti te jezike, ke moja sugovornica ili sugovornik razumi, ali društveni jezik mora u prvom redu biti hrvatski. Zato su se ovakova društva osnovala. A iako smo se u prošli ljeti naučili, da se na tambura more svirati sve, je glavni repertoar još uvijek hrvatski.

Uvezi sa školstvom, bilo u Gradišću bilo u Beču se u prošli tajedni čuda zbiva. Dobro tako. Neka protuliće i zbudja sve nas i naše funkcionare i tira u akciju. Pedagoška visoka škola je u Željeznu priredila dan o manjinskom školstvu u Gradišću. Stalna konferencija predsjednikov i potpredsjednikov Savjetov narodnih grup je širila javno pismo i najavila medijsku kampanju i razgovore s političkim zastupničtvom uprav zbog situacije obrazovne ponude zvana autohtonoga područja, pred svim u Beču i u Gracu.

Kolega Konstantin Vlašić je po nastupu u emisiji Heimat, fremde Heimat, kade si je željio imati već mogućnosti koristiti hrvatski jezik, veljek dostao pismo. Govor je o seli na Poljanci. Po 70 ljet da bi se tribalo odustati od dvojezičnih tablic, a podučavanje hrvatskoga u školi je silovanje, ar se inako već nigdor ne pomina po hrvatsku, na ovom ružnom jeziku. Vlašić je ovo „nepreuljudno“ pismo komentirao na svoj način s potribnom porcijom humora i ironije.

Prošli tajedan me je dostignulo pitanje, zač se naša društva zapravo ne naticaju na veliki televizijski formati kot je to trenutno na austrijskoj televiziji Die große Chance (Velika šansa). A istina je: Zapravo kod svakoga casting-showa čekam Hrvatice i Hrvate. Par ih je u prošlosti ionako bilo. A bilo bi ih još dost, ki bi bili već nego sposobni postaviti se na pozornicu.

Lani sam morala pisati o Danu žen, ar sam žena. Ljetos kanim pisati o Danu žen, ar sam žena. Iako imam jako tvrdu glavu, sam koncem konca ipak preminila sliku prik ovoga komentara. Neću dati platformu onim, ki su ovako „ljubezno“ komentirali moj izgled, ali samo toliko: Žene neka izgledaju lipo i atraktivno, one nikad neka ne budu iščrpljene ili trudne, neka budu ljubezne i simpatične, nikako ne oštre, a ako stoju u javnoj poziciji neka po mogućnosti sve tako izgleda kot da bi bilo sve jednostavno i od sebe razumljivo. Takovih žen je, i to je njihov izbor. Ali jednostavno je i žen, ke to ne znaju ili i svisno ne kanu performati. U današnjem vrimenu onda „inako postoji Photoshop”, ki daje ružnoj igri lipi izgled.

U intervjuu s Manuelom Tomić približavale smo se „spornomu” nazivu jezika srpskohrvatski. Čudila sam se, koliko ljudi je ov naziv potaknuo na to, da me napada za neznanje. Naziv u radiodrami je povezan s imenom oficijelnoga jezika u Jugoslaviji 1980-ih ljet. U intervjuu rekla je autorica, da je to bio boj – opravdano – ki je potirao tu napadnutost ljudi o nazivu jezika. Uglavnom ne razumim, kako neki mediji i ljudi u Austriji neovisnim državam ne dozvoljavaju svoj naziv službenoga jezika, bez obzira na to, koliko su slični ili nisu. Bilo bi dost primjerov na cijelom svitu kade imaju srodni jeziki različne nazive, a to prez problemov. Ali ne ćutu se ljudi u vezi s jezikom samo napadjeni zbog boja. Primjer Gradišća odnosno gradišćanskih Hrvatic i Hrvatov prikazuje, da i stres, pritisak ili ćut, da se ča minja odnosno zgublja, utiče na to, kako vidimo jezik. To se upti, kad ljudi na predavanji javno pred publikom ispravljaju predavača i ogovaraju ljude, ki pišu ili javno govoru. Kot da ne bi bilo drugoga posla!

Za nami je Dan materinskoga jezika, 21. februara. Dan, ki je obično sprohodjen od različnih akcijov i ponudov za jačanje i podupiranje ili od potribovanj za većom vidljivošću odredjenih jezikov. Dan, ki nam opet jednoč stavlja pred oči, koliko (materinskih) jezikov je na svitu i koliko njih je ugroženo (Čuda! UNESCO procjenjuje, da je 40% ugroženo, ada skoro 3.000 jezikov). Med njimi pravoda i naš (gradišćansko)hrvatski. Kako drastično je ugrožen, je pokazala nedavna brojidba u Madjarskoj, ali i procjena obrazovne direkcije Gradišća o znanju školaric i školarov u osnovni škola dvojezičnih sel. Veliko reklamirana šarolikost Gradišća se zgublja, to moramo primiti na znanje. A to valja i za sve druge jezike i regionalne varijante nimškoga.

U Stinjaki su opet jednoč ukrali seosku tablu. Opet jednoč, ovako piše u svi mediji, ar ti su svi skočili na tu temu, još i u jutarnji žurnal je slučaj uspio. Širom Austrije je sigurno mjest, kade je kradnja seoskih tablic veći i redovitiji problem, a ovde još gor ne mislim redovitije odstranjenje ili pomoljanje seoskih tablic u dvojezični općina Koruške (ako uopće imaju dvojezičnu tablu).