Déjà vu — jur jednoč vidio odnosno doživio. Gdo ne bi poznao ovu pojavu, ako se čini da je jur koč nešto doživio/la i vidio/la, ča mu/joj se čini toliko poznato, da je to jur koč iskusio/la. Čim stariji je človik, tim već ima takovih déjà vu-ov (jur vidjeno). Tako mi je išlo i po čitanju intervjua u prošlom broju HN s uredniki NOVOGA GLASA (i online-izdanja) ovoga hakovskoga časopisa s Konstantinom Vlašićem, Maricom Zvonarić i Elisom Šatović.

Bilo kako okrećemo i „bilimo“ i hvalimo i ulipšavamo našu situaciju, činjenica ostaje: naši ljudi znaju premalo, samo slabo ili uopće već ne hrvatski. A sada još nije govora o bilo koj varijanti hrvatskoga. Jer u prošlosti smo/su — i uz vlašću krivicu — dali raskoliti jezik, od čega se vjerojatno već nećemo oporavati. Slabi smo u našem samopouzdanju, u hrvatskoj svisti, u obrazovni institucija kao i na društvenom polju. A od dana u dan već opažamo koliko bi nam bilo potribno dovoljno i dobro poznavanje hrvatskoga jezika— bilo gradišćanskohrvatskoga bilo hrv. stand. jezika.

U hrvatskoj sceni pokrajine, austrijske savezne zemlje Gradišće se sve glasnije morguje zbog proslavov u vezi sa »100 ljet Gradišće«, jer se svenek nek samo čuje za Hrvate i druge narodnosti u zemlji, ali niti se je ne spominje temeljito i zapravo nigdir aktivno ili konstruktivno ne sudjeluju i nikako se ne more dostati dojam, da bi je s „oficijelne“ strane zaista gdo kanio odnosno mogao uključiti u zaista sadržajne, smisla pune priredbe i proslave širom Gradišća. A ovi drugi naši, s druge strane granice, ionako nimaju ništ za svečevati ni slaviti.

Polazimo od pretpostavke da bi jeziki šest autohtonih narodnih grup u Ausriji tribali biti službeni jeziki. Nadalje polazimo od toga da su hrvatski u Gradišću i slovenski u Koruškoj i Štajerskoj službeni jeziki u ustavnom rangu i da je u odredjenom dvojezičnom području hrvatski (ili slovenski) drugi službeni jezik uz nimški.

Počelo je opet! Čekali smo dugo, i dočekali! Bruji su konačno mogli prezentirati svoju knjigu povodom 40. obljetnice postojanja Brujev — ali ne njevih prethodnikov The Brew, ti su deset ljet stariji. (O ovoj knjigi smo jur opširno pisali u prošli broji HN a isto tako i u ovi HN.) Ovo je bila odlična prilika da se kaže, kako smo preživili i preobladali koronapademiju, barem to ča je do sada bilo, ne znajući ča nas još sve čeka i kada ćemo morati znamda opet zaključati. Znatiželjni smo bili, da kako će se publika opet pojaviti na ovakove priredbe, će biti još preplašena, bojažljiva, pažljiva — ili ćemo nastaviti upravo onde kade i kako smo završili?

Da su narodne grupe u Gradišću jednu uru dugo tema u raspravi Zemaljskoga sabora, toga najvjerojatnije još nije bilo u povijesti ovoga najvišega gradišćanskoga političkoga zastupničkoga tijela. I svi su se zapravo pozitivno izrazili o gradišćanski Hrvati, Madjari i Romi u zemlji. Zač ne govoru analogno gradišćanskim Hrvatom i o gradišćanski Hrvati i gradišćanski Romi, još nismo otkrili. Moguće to ne velu Madjari i Romi sami o sebi — kih je pravoda u isto toliko zemalj i pokrajin kao i Hrvatov i Hrvatic. Samo da još nisu došli med takove mlinske kamene kako Hrvatiu Gradišću.

Evo, hvala Bogu, opet je krenulo! Opet se je ganuo kulturni motor. Jur opet počinju priredbe — i hrvatske. S Bečom se ne moremo miriti, ni se Karlsplatzom, niti ne s Donaukanalom — tisuće i tisuće pred svim mladjih ljudi. Usko jedni uz druge. Onde se uopće nigdor ne mari za bilo kakove koronamjere a kamo li za nošenje bilo kakovih maskov ili držanje razmaka. Naši ljudi na selu su „pošteniji“. Barem se službeno i oficijelno držu još uvijek valjajućih propisov, iako zapravo već nijedan točno ne zna ča još valja i ča već ne i kako strogo i točno se triba nečega držati ili je znamda jur nestao strah od dobivanja COVIDA-19 i javno uživanje i druženje ionako jur preskočilo sve date granice.

Vrijeda je prošla prva polovica jubilarnoga ljeta u Gradišću, bez da su i narodne grupe nešto opazile od ovoga „jubileja“. Najavljuju se velike izložbe i koncerti i malo ke je prilike, da se ne bi spomenulo i narodne grupe u Gradišću, koliko su važne i koliko obogaćuju ovu zemlju. Smimo si opet jačiti i tamburati u predivni naši narodni nošnja, smimo se opet pokazati s najlipše nacifrane i našminkane strani, čuju opet naše predivne i mile glase i zvuke tamburov — ali ne čuju naše jaukanje, naš plač, naše tužbe i naše prošnje.

Koliko u ovom jubilarnom ljetu hvalu narodne grupe u Gradišću moglo bi nas zapeljati, da bi se konačno mogli nagnuti u naslonjači i ustanoviti: sada smo uspili * sada smo spašeni *sada je konačno zaustavljena asimilacija * sada ćedu se dica konačno učiti i naučiti hrvatski * sada će se i hrvatska kultura očuvati * sada će se u okviru našega multiploga identiteta očuvati i hrvatski element * sada ćemo konačno dostati sve one ustanove, ke su potribne za opstanak i naroda i narodnosti * sada ćedu se i Nimci početi učiti manjinske jezike * sada će zaista biti ostvarena dvojez

Dvim „dirigentom“ u hrvatskom Savjetu za narodnu grupu, Martinu Ivančiću i njegovomu jur dugoljetnomu zamjeniku Stanku Horvatu se je još jednoč ugodalo da u relativnom miru projde sjednica Savjeta i odibiranje za predsjednika. Ali jur duglje kipi unutar Savjeta i nakuplja se na zadovoljstvo različnih savjetnikov i savjetnic. Prvič s poslovnim redom a drugič i s odlukami uoči sjednic u ki je zapravo jur sve prije odlučeno od ovih dvih „dirigentov“ i moguće još nekih njevih pijunov i skakačev (da se služimo izrazov iz šaha), ali su savjetniki zapravo svenek postavljeni pred gotove činjenice.