Odrasli smo u tom narrativu (ovo je sada aktualna i dosta moderna rič za povidanje i razumivanje odnosno shvaćanje), da je SSova okrutnost, brutalnost i nečlovičnost bio vrhunac u zlu naše zapadne civilizacije. Toliko smo od toga bili pogodjeni, preplašeni, toliko nam se je od toga gadjalo, da si već nismo mogli ili kanili predstaviti da bi ovo bilo kade drugdir moguće ili da će se ovo koč još moći dogoditi. A pak smo morali naučiti, da nisu bili SSovci, ki su u poljskom Katynu 1942. ubili, masakrili desetke tisuće Poljakov, nego da je to bila sovjetska vojska, isto kako i u Kramatorsku i mnogi drugi mjesti. Ča smo doznali o ti zločini, ke su počinili Nimci i Austrijanci u toj nimškoj vojski pod glavnim zapovidničtvom Hitlera i njegovi „elitni“ jedinica, nas je tako šokiralo, da si nismo mogli predstaviti, da bi to još i negdo drugi barem približno mogao isto učiniti.

Vjerojatno nisam jedini, ki si je uoči eklatantnoga podražanja goriva — u mojem slučaju dizela — sām sebi naložio, da će namjesto dopušćenih 130 kilometrov na uru a ponekad, ako u vrimenskoj stiski, i još malo, pravoda nedopušćano, brže, sada voziti samo 100 kilometrov na uru na autocesta.

Poznata je krilatica „Triba najprvo razumiti problem, da bi se ga pak moglo riješiti“. To, naravno, valja i za manjinsko školstvo aktualno u Gradišću a s pogledom u budućnost znamda u budućnosti koč i u Beču.

U medjuvrimenu u dvi ljeti u Austriji imamo jur tretoga ministra zdravstva iz redov Zelenih. Po Anschoberu i Mücksteinu sada se Rauch jur po manje od dvi tajedni počinje potpikovati prik dalekosežnih odlukov u vezi s korona pandemijom. Kumaj je novi ministar odlučio — naravno skupa s drugimi — da ukine odredjene mjere, ograničenja i sigurnosne postupke jur opet mora ponajzad. Kumaj da je otvorio lokale i ukinuo obavezno nošenje maskov, jur je broj zaraženih lizao u višinu.

U prošlosti je bilo malo kih visti iz Bruxellesa, u ki se Poljsku i Madjarsku, dijelom i Slovačku ne bi optužilo, da djelaju protiv principov Europske unije, da ne poštivaju pravila pravne države a pred svim i da nisu pripravni primiti bigunce iz azijatskih i/ili afričkih zemalj. To vjerojatno i nadalje nisu pripravni, ali su pokazali svoju veliku, zapravo nevjerojatnu pripravnost primiti bigunce iz susjedne Ukrajine.

Nevjerojatno kako se je pojavilo angažirana i djelotvorna solidarnost s Ukrajinom a pred svim i s ljudstvom u Ukrajini, ko trpi i pati od ovoga strašnoga neljudskoga napada ruske vojske. Ne moremo dosta nahvaliti brojne pomoćne akcije u naši seli i gradi, ne moremo biti dosta zahvalni bezbroju privatnikov i službenih ljudi, početo od ognjogascev do Črljenoga križa, Caritasa i drugih karitativnih organizacijov.

Ako rekapituliramo minuli tajedan moramo priznati da se je od dana u dan pogoršala situacija — u Ukrajini, a tim i u cijeloj Europi. Zapravo nezamišljivo je bilo za stare i starije med nami, da će u Europi još jednoč moći zbusnuti ovakov konvencionalni boj.

Aktualno je upisivanje u osnovne škole, ko jur teče od početka februara za prijave i za hrvatsko podučavanje. Sada znamo takorekuć i „službeno“ od nadzornice za manjinsko školstvo u Gradišću mag. Karin Vukman-Artner, da je zanimanje za hrvatski jezik u prošli ljeti spao, tako da na neki škola postoji pogibelj, da uopće nećedu moći obdržati hrvatski predmet. Kako je rekla nadzornica Vukman-Artner Hrvatskoj redakciji ORF-a Gradišće je interes za hrvatski jezik u dvojezični osnovni škola nadalje jako velik i onde su broji stabilni. Ali u sekundarnom stepenu da pak pada broj jer škole nudu opširne mogućnosti na različni sektori, kako su to šport ili muzika a naši jeziki da pod tim trpu. Tako da je otvoreno će li se uopće moći realizirati hrvatska grupa na gimnaziji u Željeznu. U okolici Željezna ima daleko najveć Hrvatov. Ali Poljanci su u pogledu na hrvatske strukture dosta slabi i neopskrbljeni. U ovoj regiji ima još uvijek relativno čuda Hrvatov, samo je teško je „zapreći“ pred hrvatska kola. Zato asimilacija tako strašno brzo napreduje a takozvane dvojezične čuvarnice i škole — ča de jure jesu, ali de facto nikako nisu — nimaju šanse se tomu odupriti i suprotstaviti.

Lani je Gradišće svečevalo 100 ljet postojanja kao savezna zemlja Austrije. Ljetos Dolnja Austrija svečuje 100 ljet otkada se je kao savezna zemlja lučila od Beča. Ova obljetnica bi bila odličan povod da se u okviru brojnih predvidjenih slavljev u Dolnjoj Austriji spomenu i hrvatskoga naseljenja znatnih dijelov ove pokrajine. Nad brojnih svečevanj i slavljev širom Gradišća smo skoro zaboravili na našu nekadašnju braću u nekadašnjoj susjednoj Austriji, dakle u Cislajtaniji, to je s live strane Lajte, ka je do 1921. lj.

Ne stoprv od službenih odnosno sudskih rješenj u vezi s hrvatskim službenim jezikom u Austriji znamo, da ta pojam „hrvatski“ različni ljudi različno interpretiraju i tumaču. Otkada je hrvatski u Gradišću postao i službeno „gradišćanskohrvatski“ i se pred svim i mladji i najmladji ljudi pominaju po „gradišćanskohrvatsku“ i ako su u Gradišću ali i izvan zemlje — pisati daleko najveći broj njih na tim jezikom ionako već ne more odnosno nije nikad znao (kade bi se i naučili?) — od onda u ov gradišćanskohrvatski jezični lonac sve nutar paše: borištofski, mjenovski, židanski, čajtanski, undanski, pinkovski, stinjački, klimpuški, trajštofski, koljnofski, novoseoski, jandrofski, frelištofski itd. itd. Svi ovi i sve ove tvrdu, da je ov njev seoski jezik „gradišćanskohrvatski“. A zaista i je!