Glagol veseliti se potribuje dativ, jer gramatički pravilno je da se veselimo komu ili čemu, a ne nač/na što. Zato je pravilno Veselim se daru. Veselim se našemu pri­ja­teljstvu. On se veseli sta­ka­o­cu dobroga vina (a nije: Veselim se prik dara. Veselim se prik našega prijateljstva. On se veseli na stakaoce do­broga vina).

U ovoj rubriki smo jur jednoč spomenuli, da interferencije nastaju zbog kontakta s nekim drugim jezikom. Tako i mi, na primjer, u na­ši govori čudakrat tvorimo rečenice prema nimškomu modelu. Zato ćemo se danas baviti primjeri, ki se redovito čuju, ali ki su krivi — ada ne odgovaraju hrvatskoj gra­matiki — jer su doslovan pri­jevod iz nimškoga jezika.

U hrvatskomu jeziku imamo oblik, ki se zove posvojni pridjev. Ov pridjev veli, čije je ča. Na primjer: ako ima brat stan, onda je to bratov stan; ako ima mama auto, onda je to mamin auto; ako ima otac knjigu, onda je to očeva knjiga, ako ima Štefan vrt, onda je to Štefanov vrt, ako piše Čenar pjesme, on­da su to Čenarove pjesme, itd.

U zadnjem broju naše kolum­ne smo se bavili konjugacijom glagolov e-, i- pak a-konjugacije kade smo upozorili na to, da se u gh. književnom jeziku preporučuju kratki obliki u 3. licu množine.

Pokidob već nij bilo mjesta upozoriti na iznimke, ćemo danas još spomenuti, da su kod sljedećih dvih glagolov ispravni pravoda duži a ne kraći nastavki, a to su: ću, ćeš, će, ćemo, ćete, ćedu i grem, greš, gre, gremo, grete, gredu. Pri­mjeri u rečenici: U njevoj obitelji ćedu Majkin dan svečevati tajedan kašnje, jer je jedno dite na službenom putovanju. Moji roditelji gredu redovito k sv. maši.

Danas ćemo si još pogledati glagole, ki u infinitivu zavr­­ša­vaju na -ati i ki u pravilu pripadaju -a konjugaciji (usp. Gramatika gradišćanskohrvatskoga jezika, 2003: 196). Prema Gramatiki imamo kod glagolov -a konjugacije u 3. l. množine nastavak aju ( a nije -adu!) jer kod a-konjugaciju glasu nastavki: -am, -aš, -a, -amo. -ate, -aju: pitam, pitaš, pita, pitamo, pitate, pitaju (a nije pitadu!) ili znam, znaš, zna, znamo, znate, znaju (a nije znadu!). Primjeri u re­čenici: Oni još ne znaju, kada ćedu dojti k nam. U prazniki se moja dica najradje igraju po cijel dan šah ili gledaju televiziju.

U naši hrvatski govori sridnjega Gradišća imamo kod konjugacije glagolov u 3. li­cu množine čudakrat duži­čke nastavke, npr.: „Moji ro­ditelji su jur jako stari i već ne vididu dobro. Ali oni si ja­ko rado jačidu naše hrvat­ske jačke i se pri tom svenek ja­ko smijedu.“ U gh. književnom jeziku se preporučju kratki nastavki (usp. »Grama­tika gradišćanskohrvatskoga jezika«, 2003: 196), tako da je pravilno: Moji roditelji su jur jako stari i već ne vidu dobro. Ali oni si jako rado jaču naše hrvatske jačke i se pri tom svenek jako smiju.

Većkrat vidimo, da posebno mladi ljudi, neke naše riči pišu krivo.

Pogledajmo si kao prvo pri­djeve, ki imaju predmetak ili prefiks „pre-“ i ke neki od nas većkrat ne pišu prema pravili hrvatskoga pravopisa, nego prema pravili nimškoga jezika, ča je krivo. Ako je ča preveć lipo, onda je preli­po a ne „pre lipo“ (zu schön). Ako je preveć veliko, onda je preveliko a ne „pre veliko“ (zu groß). Primjeri u rečenici: To je preteško za nju. Moja prijateljica ima premali stan, zato si iš­će veći. To je predobro, da bi bila istina.

Vokalizaciju, ada prelazak suglasnika/konsonanta -l u samoglasnik/vokal -o na kra­ju sloga ili na kraju riči, ima­mo i kod glagolov, a to kod glagolskoga pridjeva radnoga, koga tribamo za krojenje prošlosti: on je rekao, on je mislio, on je gledao.

Iako se obično veli, da se u hrvatskom jeziku, pak tako i u našem gradišćanskohrvat­skom, sve riči pišu malom početnom slovom, to nije ta­ko. Istina je, da se, za razliku od nimškoga jezika, imenice pišu malom početnom slovom: gimnazija, gostionica, tamburaši, slavistika, harmo­nija. Primjer u rečenici: Lju­di, ki živu uz granicu, se nazivaju i graničari.