Na putu prema Bogu nima počinka, nima „slobodnoga dana“. Ne more nam projti niti jedan dan, a da nismo barem jedan korak bliže došli Bogu.
Kako se sve giblje, sve je dinamika, tako smo i s Bogom, vjerom. Ako ne idemo prema Bogu, onda se odaljujemo od njega. Ovo je univerzalni zakon, ki valja za prirodu, fiziku, biologiju, vjeru. Sve se giblje, sve je na putu. Kad ča stvoreno „postane“ pri svojem putovanju, umre. Tako je i s našim životom. Ugasila mu se je vjera — znaju reći ljudi. Ako se zna vjera ugasit, onda mora vjera stalno goriti. Pa kako ne — kad nam život skoro svaki dan ča neočekivanoga donese, čim se moramo poborit. S vjerom moramo reagirati na sve naše dogadjaje, probleme, nevolje, križe, ali i na uspjehe. Vjera su očalji, ke nam je Bog dao. Bez ovih očalji ne vidimo dobro i ne znamo posle dobro prosuditi.
„Blaženi ki gledaju i žajaju za pravicom — nije ništa drugo, nego rasti u znanju Božjem. Nije rečeno, da su blaženi, ki su pravicu našli, nego ki ju išću. U knjigi Sirakovoj/24, 21./ ovako veli pisac: „Gdo me je ukusio, ta me još jače želji, ki od mene pije, još jače žaja za manom.“