Petar Tyran

I opet jednoč su nam ko­ru­ški Slovenci pokazali, da je Država Austrija potegnula prik stola narodne gru­pe, kad je išlo za dvojezičnu topografiju, ku je cijela austrijska javnost — a s njom i mnogi zaslipljeni pripadniki narodnih grup — nažalost scvrila na pitanje „dvojezičnih seoskih ta­blic“. Kad su Slovencem u Koruškoj 26. aprila 2011. ljeta pak zagaran­tirali 164 dvojezičnih seoskih/ mjesnih tablic, neupućeni i s ovim pita­njem „neoptere­će­ni“ su jasno glasno objavili i se veselili da su „do sada otvorena manjin­ska pitanja u A­ustriji“ riješena.

Ali kakova je to bila prevara i samozatajenje! Još i sa­mo u pitanju dvojezičnih seo­skih tablic Slovencem u Ko­ruškoj su puno toga skratili i puno dvojezičnih sel je tako­rekuć „prisilno“ izgubilo sv­o­je slovensko ime, svoj slo­venski naziv, jer je brisan iz službenih popisov. A koliko malo su dvojezični natpisi u pogledu na cijelo manjinsko pitanje, ko još uvijek čeka da se riješi na korist narodnih grup i u tom smislu da im je zasiguran ne samo opstanak nego i daljnji razvitak u svakom pogledu.

Iako je pitanje dvojezičnih seoskih tablic u Gradišću relativno dobro riješeno i su svi nekako zadovoljni — i oni ki su se zalagali za nje i oni, ki su prorokovali nemire (kih pak, naravno, nije bilo) — dvo­jezična topografija u Gradiš­ću tim još nikako nije riješena. Tako npr. dvojezi­č­ne ulične natpise ima u neki seli, ali u neki ih nima. Zač? Ako za­kon ne zapovida i odredjuje postavljenje ta­kovih naznakov, ako nije ni sile ni mile, načelniki i njevi općinski savjetniki jednostav­no to ne o­s­­tvaruju, zač bi zapravo bili obavezani, ako se radi o dvo­jezični seli i općina i ako to stanovničtvo že­lji. Da je uvijek negdo protiv, to ne mo­re i ne smi biti argument, da se dvojezični ulični nazivi ne moru ostvariti niti ne napisa­ti ili pri­čvrstiti na javni zgrada kao na primjer na općinski uredi i domi og­njogascev.

I hrvatski Savjet za narodnu grupu je barem natuknuo dva dodatno važna pi­tanja, ka se neophodno po­tribno moraju riješiti u korist narod­nih grup: dvojezično školstvo i m­ediji na jeziki na­rod­nih grup. Dakle, gdo misli ili još i glasi da su manjinska pita­nja riješena, jako se vara ili namjerno širi neistinu.

Školsko pitanje je zapravo najvažnije i je ključno u pogledu daljnjega opstanka na­rodne grupe, manjine odnos­no nacionalne zajednice. U školi se dici zacipi to zna­nje — i jezično i povijesno — ko se potom jako teško ili u­o­­pće već ne more nadokna­diti ili nadopuniti. To ča škola p­o­sreduje ostaje a ča škola zataji ili zanemaruje, potom je teško nekomu razložiti i ostvariti ili zacipiti u pamet. Za­to dotične oblasti i vlade ma­njinam nikada nisu dali u ru­ke školstvo, a kamo li da bi u potribnoj mjeri podupirali njeve tiskane i druge medije!

Kategorije