I opet jednoč su nam koruški Slovenci pokazali, da je Država Austrija potegnula prik stola narodne grupe, kad je išlo za dvojezičnu topografiju, ku je cijela austrijska javnost — a s njom i mnogi zaslipljeni pripadniki narodnih grup — nažalost scvrila na pitanje „dvojezičnih seoskih tablic“. Kad su Slovencem u Koruškoj 26. aprila 2011. ljeta pak zagarantirali 164 dvojezičnih seoskih/ mjesnih tablic, neupućeni i s ovim pitanjem „neopterećeni“ su jasno glasno objavili i se veselili da su „do sada otvorena manjinska pitanja u Austriji“ riješena.
Ali kakova je to bila prevara i samozatajenje! Još i samo u pitanju dvojezičnih seoskih tablic Slovencem u Koruškoj su puno toga skratili i puno dvojezičnih sel je takorekuć „prisilno“ izgubilo svoje slovensko ime, svoj slovenski naziv, jer je brisan iz službenih popisov. A koliko malo su dvojezični natpisi u pogledu na cijelo manjinsko pitanje, ko još uvijek čeka da se riješi na korist narodnih grup i u tom smislu da im je zasiguran ne samo opstanak nego i daljnji razvitak u svakom pogledu.
Iako je pitanje dvojezičnih seoskih tablic u Gradišću relativno dobro riješeno i su svi nekako zadovoljni — i oni ki su se zalagali za nje i oni, ki su prorokovali nemire (kih pak, naravno, nije bilo) — dvojezična topografija u Gradišću tim još nikako nije riješena. Tako npr. dvojezične ulične natpise ima u neki seli, ali u neki ih nima. Zač? Ako zakon ne zapovida i odredjuje postavljenje takovih naznakov, ako nije ni sile ni mile, načelniki i njevi općinski savjetniki jednostavno to ne ostvaruju, zač bi zapravo bili obavezani, ako se radi o dvojezični seli i općina i ako to stanovničtvo želji. Da je uvijek negdo protiv, to ne more i ne smi biti argument, da se dvojezični ulični nazivi ne moru ostvariti niti ne napisati ili pričvrstiti na javni zgrada kao na primjer na općinski uredi i domi ognjogascev.
I hrvatski Savjet za narodnu grupu je barem natuknuo dva dodatno važna pitanja, ka se neophodno potribno moraju riješiti u korist narodnih grup: dvojezično školstvo i mediji na jeziki narodnih grup. Dakle, gdo misli ili još i glasi da su manjinska pitanja riješena, jako se vara ili namjerno širi neistinu.
Školsko pitanje je zapravo najvažnije i je ključno u pogledu daljnjega opstanka narodne grupe, manjine odnosno nacionalne zajednice. U školi se dici zacipi to znanje — i jezično i povijesno — ko se potom jako teško ili uopće već ne more nadoknaditi ili nadopuniti. To ča škola posreduje ostaje a ča škola zataji ili zanemaruje, potom je teško nekomu razložiti i ostvariti ili zacipiti u pamet. Zato dotične oblasti i vlade manjinam nikada nisu dali u ruke školstvo, a kamo li da bi u potribnoj mjeri podupirali njeve tiskane i druge medije!