Brojni gosti Kuge su bili svidoki na do sada četiri predstava većjezičnoga mjuzikla »Vila Mila«— dvi školske predstave i dvi večer­­nje predstave prošli vikend, a jedna još slijedi nedilju, 30. aprila — da se radi o nevjero­jatnom muzičkom uspjehu, garniranim vrlo zanimljivimi sadržajnimi točkami i brojni­mi šaljivimi dijalogi, uz ne­vje­­rojatne izvedbe domaćega pl­esnoga i pjevnoga naraš­ća­ja pretežno, ali ne samo hrvatskoga sridnjega Gradišća.

Ov dvo- ods. trojezični mju­zikl je hommage, dje­lo u čast prvič Brujev a drugič hrvat­skih sel sridnjega Gradišća, pred svim Velikoga Borištofa. Je tomu zaista jur skoro 40 ljet da je Joc Vlašić s Bruji ja­čio „Gemma Krowodn schaun ins Minderheitenreservat“? i se je zaista obistinitio njegov strah, da ćedu Hrvati u Gradišću živit samo još u rezervatu i da ćedu je znanstveniki i turisti dojti pogledati i istraživati kako neku izumi­rajuću granu naroda, ka će vrijeda nestati s ovoga pod­ručja? To je glavna nīt kroz libreto ovoga mjuzikla i teks­ta Joška Vlašića, ki je u sadr­žaj upleo svoje skoro jur pol stoljeća bogato iskustvo s m­a­njinskom situacijom u Gradišću, pred svim i u Velikom Borištofu i okolici. Da je iz Kroatendorf nastao Krotten­dorf a iz toga u hrvatskom prijevodu pak Žabinjak to je jedan detalj. Drugo je jur sta­ri problem odlaska mladine iz sela, a ipak opet i povratka ili barem želja za povratkom. U ovom je realnost vjerojatno pretekla ov kompleks, da grad asimilira i da selo kon­zervira i čuva (hrvatsku rič). Vlašić je u svoj vrlo duhovit i šaljiv tekst upleo i političke pokušaje političarov (i načel­nikov) da asimiliraju, samo im je namjesto črljenoga kli­n­­ča­ca u reversu oblikao kafe­cki špenzer, a je tim očigledno namjerno poistovjetio i ove i one u njevi nastojanji da bri­šu narodne grupe sa ze­mljopisne karte.

Svoju kritiku je zlio i po Cri­kvi i nje dostojanstveniki i je s uveženim „boksačem iz Jugoslavije“ vjerojatno malo prediboko posegnuo u svoju škrablju punu (naravno) i opravdanih kritikov. Ali umjetnost ima puno slobode — a u vezi s »Vila Mil­a« moramo s punim pravom govoriti o umjetnosti. I nijedan ne veli da si Kuga mora sve sama izmisliti i ostvariti. Odlična je bila ideja kao dodatnoga i umjetničkoga peljača i redatelja (uz J. Vlašića) najeti i Petra Wagnera, ki je bio i od­govoran za koncepciju pozor­nice. To njegovo iskustvo i u­mjetničko nadahnuće je o­vo­mu mjuziklu dao nevjerojatan „drive“, ki je po sebi razumljivo imao vrhunac u gla­z­beni izvedba pred svim i Br­u­jinih jačak ali i drugih doma­ćih hrvatskih rock-sastavov kao i medjunarodnih hitov i iz mjuziklov (npr. Jesus Christ Superstar), ali i Sweet Transvestite ili Queen. Jelka Zeichmann-Kočiš je predivne me­lodije i glase izvlikla iz ovo­ga mnogovrsnoga zbora!