Sudbonosna su to bila ljeta kih se ljetos spominjamo: završetak Prvoga svitskoga boja 1918. lj., preuzimanje vlasti u Austriji kroz nacionalsocijaliste 1938. lj., studentski pokreti, demonstracije i društvena revolucija 1968. itd. do sada 2018. ljeta kada imamo mogućnost u relativnom miru sve to pogledati retrospektivno, kroz prizmu povjesničarov i obdjelano u bezbroj subjektivnih i objektivnih prinosev, razmatranj, dokumentacijov, člankov, izvješćajev i knjig na svi mogući jeziki i iz različitih stajališćev i gledišćev.
Danas dobro znamo, da je Drugi svitski boj neposredna posljedica Prvoga svitskoga boja jer tadašnje dobitničke sile nisu bile u stanju ni skrojiti ni stvoriti pravični mir. Još čuda strašniji Drugi svitski boj je onemugućio da bi se ljudstvo podrobnije bavilo s ionako jur tako strašnim Prvim svitskim bojem. Za strahote ke su se dogodile za vrime Drugoga svitskoga boja u medjuvrimenu znamo puno — iako još dugo ne sve — iz gledišća Zapada. Ča se je za ti čas a pred svim potom dogodilo u tadašnjem Istočnom bloku, pred svim i Sovjetskom savezu za vrime staljinističke strahovlade, znamda nećemo nigdar ni doznati. Puno je narodov i narodnosti, ke je Staljin potpuno likvidirao i danas već nijednoga nima, ki bi mogao dignuti glas u spomen tih milijuni i milijuni ljudi ki su jednostavno ubijeni, poginuli u sovjetski gulagi, čiji tragi i slijedi su se potpuno izgubili, za ke nijedan nije minuciozno napisao da su bili otprimljeni u logore kade su poginuli.
Theodor Adorno je pisao u eseju „Kulturkritik und Gesellschaft“ da „po Aušvicu je totalno barbarski pisati pjesme. Ipak su nastale opet pjesme i nadaje nastaju. Aleksandar Soljšenjicin i Andrej Saharov su nam pisali o strašnom potlačenju i o mašineriji ubijanja u sovjetski konclogori — a Rusija se je ponovno dignula iz staljinističke i kasnijih strahovladov. Austrija se konačno digla iz praha 1918. a pak i 1945. ljeta.
Mi gradišćanski Hrvati imamo sriće da s povjesničarom akademikom Nikolom Benčićem imamo stručnjaka, ki nam polaže povećalo, mikroskop na našu povijest, na naša sela i naše ljude iz zgora spomenutih ljet i razdobljev. Kroz njegovu prizmu dostajemo ponovo uvid u naš mali gradišćanskohrvatski mikrokozmos (mali svit). Benčić nam iz škure prošlosti iz praha zaborave predočava ča je tada bilo, kako su tada živili naši ljudi, kako su trpili i masovno ginuli po brojni bojišći. Za koga i zač? Kad su oduševljeno išli u boj su znali zač i za koga — kad su se vrnuli (ako su se) uvelikom to već nisu znali. Isto tako profesorici hrvatskoga jezika u Željezanskoj gimnaziji, Sabini Nagy imamo zahvaliti, da nam svidoki vrimena pomoću školarov u HN predoču kako su doživili II. svitski boj.