Sudbonosna su to bila lje­ta kih se ljetos spomi­njamo: završetak Prvoga svitskoga boja 1918. lj., pr­e­u­zimanje vlasti u Austriji kroz nacionalsocijaliste 1938. lj., studentski pokreti, demons­tracije i društvena revolucija 1968. itd. do sada 2018. ljeta kada imamo mogućnost u re­lativnom miru sve to pogledati retrospektivno, kroz pri­zmu povjesničarov i obdjelano u bezbroj subjektivnih i objektivnih prinosev, razmatranj, dokumentacijov, člankov, izvješćajev i knjig na svi mogući jeziki i iz različitih sta­jališćev i gledišćev.

Danas dobro znamo, da je Drugi svitski boj neposred­na posljedica Prvoga svit­sko­ga boja jer tadašnje dobit­ni­čke sile nisu bile u stanju ni skrojiti ni stvoriti pravični mir. Još čuda strašniji Drugi svitski boj je onemugućio da bi se ljudstvo podrobnije bavilo s ionako jur tako strašnim Prvim svitskim bojem. Za strahote ke su se dogodile za vrime Drugoga svitskoga boja u medjuvrimenu zna­mo puno — iako još dugo ne sve — iz gledišća Zapada. Ča se je za ti čas a pred svim po­tom dogodilo u tadašnjem Is­točnom bloku, pred svim i Sovjetskom savezu za vrime staljinističke strahovlade, znamda nećemo nigdar ni do­znati. Puno je narodov i na­rodnosti, ke je Staljin potpuno likvidirao i danas već nijednoga nima, ki bi mogao dignuti glas u spomen tih miliju­ni i milijuni ljudi ki su jedno­stavno ubijeni, poginuli u so­vjetski gulagi, čiji tragi i slije­di su se potpuno izgubili, za ke nijedan nije minuciozno napisao da su bili otprimljeni u logore kade su poginuli.

Theodor Adorno je pisao u eseju „Kulturkritik und Gesellschaft“ da „po Aušvicu je totalno barbarski pisati pjesme. Ipak su nastale opet pjes­me i nadaje nastaju. Aleksa­n­dar So­ljšenjicin i Andrej Saharov su nam pisali o strašnom potlačenju i o mašineri­ji ubijanja u sovjetski kon­clo­gori — a Rusija se je pono­vno dignula iz staljinističke i kasnijih strahovladov. Austri­ja se konačno digla iz praha 1918. a pak i 1945. ljeta.

Mi gradišćanski Hrvati im­amo sriće da s povjesni­ča­rom akademikom Nikolom Benčićem imamo stručnjaka, ki nam polaže povećalo, mikroskop na našu povijest, na naša sela i naše ljude iz zgo­ra spomenutih ljet i razdob­ljev. Kroz njegovu prizmu d­o­stajemo ponovo uvid u naš mali gradišćanskohrvatski mi­krokozmos (mali svit). Ben­čić nam iz škure proš­los­ti iz praha zaborave pred­očava ča je tada bilo, kako su tada živili naši ljudi, kako su trpili i masovno ginuli po brojni bojišći. Za koga i zač? Kad su oduševljeno išli u boj su zna­li zač i za koga — kad su se vrnuli (ako su se) uvelikom to već nisu znali. Isto tako profesorici hr­vatskoga jezika u Željezanskoj gimnaziji, Sabini Nagy imamo zahvaliti, da nam svidoki vrimena pomo­ću školarov u HN predoču ka­ko su doživili II. svitski boj.