Med zapadnougarskimi, da­nas gradišćanskimi Hrvati se je po današnjem (po)zn­a­nju biblijski tekst u njevom jeziku pojavio 1732. ljeta pod naslovom Horvaczko evan­gy­­elye s mukom Kristuševom i malim katekizmušem. Ne zna se, ki je prireditelj toga. Morebit bi jezična analiza mogla na to pokazati. Had­rovics misli, da je morao biti ki ježuit ali mogao biti i ki franjevac.

Ali poznat je me­cen, ki je platio izdanje (iz privatnoga žepa) Jandre Sgo­dics/Zgodić, za koga danas znamo da je bio farnik u Pri­siki, Vedešinu i nimški kap­e­lan u Juri i postao 1713. lje­ta kanonik. Ljeta 1718. je os­novatelj i upravitelj „Deficijentie“, to znači staračkoga doma za farnike, a umro je 1743. Na tom primjerku, ki je jedini i nalazi se u Budimpešti u nacionalnoj bib­li­oteki su još dva imena: Ne­pomuk Domnanović i Matija Barilić. Svitsko poznati hrvatski slavist Vatroslav Jagić je tekstološkom analizom dokazao da mu je uz ča­kavsku osnovu kumovalo ko zagrebačko kajkavsko iz­da­nje. Najvjerojatnije je iz­da­nje u Trnavi 1694. ljet Szveti evangeliomi, ko je povjes­ni­čar Gerald Schlag našao u već primjerki u Esterházyjevom arhivu (zač u već pri­m­jerki?), a prof. Nyomárkay opisao i analizirao u Budi­m­peštanskom slavističkom časopisu.

Na veliko smo znali za L­a­dislava Valentića, ki je u ljetu 1741. izdao Epiztole i vangyelja za nedilje i svetke s mukom Kristuševom. U toj knjigi se vidi još uska povezanost s hrvatskom maticom, akoprem se jezične škare počinju otvarati prema hrvatskom jeziku Poljancev i Dolinjcev. Po Valentiću su se pak redila i kasnija izdanja ljeta 1792., 1806. i 1841., morebit sve do 1912. ljeta. Za narod je Jožef Ficko prisički farnik 1824. iz­dao Kratak pregled Staroga ... / ... Novoga Zakona. A poseb­nu pažnju bi zaslužio cjeloviti prijevod Novoga Teštamenta (1812.) Matijaša Laaba, ko dj­e­lo je ostalo u rukopisu. Nažalost nije se našao do danas is­traživač jezičnih i sadržajnih osebinov tih izdanj za naš na­rod. Nekako smo sve uzimali za sebe razumljivo, bez toga da bi predispit(iv)ali bili kakovoga smisla bi to moglo imati za našu Crikvu i genezu jezika?

Na izdanji po Valentiću su bili zaposleni naši najbo­lji: ljeta 1792., po svidočanst­vo jednoga pisma iz jurskoga arhiva posthumno Godefrid Palković. Ta se je varijanta bez prominjenja izdala 1806. i 1841. Opširnije tumačenje je pak izašlo 1857. ljeta od uz­lo­p­skoga farnika, jurskoga kanonika Tome Jordana, ki se je jako redio po uzoru Leonarta Goffina (što bi se moralo isto ispitati). Slijedi izdanje 1880. ljeta od Ivana Berlakovića za ko­ga znamo, da je bio pristaša G­a­jeve reforme med za­pad­no­ugar­skimi Hrvati (nije se do da­nas dokazala jezična promjena!).

Sljedeće izdanje je iz lje­ta 1912. Sveta evangjelja, pisma i štenja, ...pod uredjivanjem Mate Karal(l)a i Jandre Prikosovića. A Martin Meršić st. je 1934. ljeta izdao Sveta štenja i evandjelja za korizmu i kvatre. Po tom se je nešto ma­lo i pomutila slika o izdanji i obdjelivanju Svetoga pisma, akoprem nek kao lekcionar.

Novo izdanje je slijedilo pod peljanjem Martina Meršića ml. pomoću Ivana Jagšića pod naslovom Sveto Pismo Novoga Zakona 1952. lj. i od njega priredjenom Rimskom Misalu 1962., sudjelači Augustin Blazović, Mate Ferčak, Geza Horvath, Ignac Horvat, Karlo Horvat, Štefan Horvath, Joško Mikišić i Ka­r­lo Preč. S tim djelom je došao u križanje s Dugim vatikanskim konzilom (1962.-1965.), ki je prominio liturgiju Crikve i zato dojde 1983. ljeta do novoga izdanja pod naslovom Rimski misal i Lekcionar, prilagodjenim novim liturgijskim potriboćam po odgovornosti Štefana Horvatha.

Po II. Vatikanumu se je ja­sno pokazalo, da prominjena, novom duhu vrimena prilagodjena liturgija potribuje nove prijevode, nove knjige, odgovarajuće obnovljenom liturgičnom obredu. Med brojnimi potribovanji je i stara že­lja cjelovitoga prijevoda Staroga i Novoga Teštamenta. I naš legendarni prvi biškup Šte­fan László je svojevrimeno dao nalog za to orijaško djelo, a pošto je odgovornost za vjersku izobrazbu u školstvu svojevrimeno imao dr. Štefan Geošić (*1927.) je on tu nezahvalnu brigu preuzeo pred dvajset ljet i konzekventno, po grambavi puti i velikimi poteškoćami, pačenjem i priprikami dopeljao do kraja pod naslovom Biblija na gradišćanskohrvatskom jeziku, Klimpuh 2014., debelih 5 svezak, u izdavačkoj kući i tiskari Croatica u Budimpešti, na vlaš­ćem strošku, bez crikvene imprimature. I svaka vidljiva forma u njoj ima svoje simbolično značenje: veliki format kao mašne oltarne knjige, šku­ročrljena farba s pozlaćenimi slovi i listi knjige, s dvimi: plavom i črljenom zazlamenovanom vrpcom, slova ne na či­s­to bijelom nek nešto malo žut­kastom papiru, po tradiciji — ada ne narodno izdanje, nego elitarno, za izabranu štiteljsku publiku.

Isvejedno kako sada mislimo o cijelom poslu, da li se zlurado raskalamo na njem ili ravnodušno zlegnemo ram­e­ni, moramo priznati veliki pr­šonski napor i materijalne žrt­ve, ke danas već nisu tako odsebe razumljive kako u prošli vrimeni. I onda se uz svaku di­boku neshvatljivost takovoga postupanja moramo pitati: zač, kakov poticaj, kakovo nutarnje pero more naviti, natentati ne­koga na takov orijaški napor, napinjanje unatoč slaboga vida i većkrat narušenoga zdravlja? Jedna jedina rič mi dojde napamet, ka morebit pokriva cijeli ta trud i brigu, diboka kršćanska i narodna odgovornost! — ka odgovornost je u paru s nečim, što morebit da­nas čudakrat i krivo tumačimo i izlažemo, a to je ljubav, nepotresljiva, čvrsta ljubav bez dna, ka je strpljiva, ka se ne hvali i ne zvišava, nek čisto jednostavno služi, služi Crik­vi i svojemu malomu narodu. A sve drugo moraju procijeniti stručnjaki, ki se putu u bib­lijske sadržaje i ki se putu u jezičnu ispravnost, u tehničko oblikovanje. Ali se u prvom re­du moramo pitati: da li bi mi bili u stanju i voljni načiniti takovo djelo za svoje?

Svejedno kako se budu raz­vijale stručne i jezične rasprave, nigdo ne more zeti dr. Štefanu Geošiću, da mu je uspilo po petstoljetnom borav­ku u tudjoj, nepovoljnoj sredini stvoriti i izdati cjelokupni prijevod Biblije, Stari i Novi Teštamenat na gradišćanskohrvatskom jeziku, a to je ipak zasluga s kakovom se nek rijetko ki more dičiti u kulturnoj povijesti našega naroda.

(NB)