U hrvatskom jeziku se razlikuju suglasniki po zvučnosti, ča nam većkrat zadaje poteškoće kod pisanja, o čemu ćemo danas reći nekoliko riči.
Najprije ćemo si pogledati, zač imamo razliku med zvučnimi i bezvučnimi suglasniki. Kad izgovaramo neke suglasnike, ćemo uptiti da većkrat vibriraju naše glasnice, a većkrat ne. Stavite si ruku na glasnice i izgovorite sljedeće konsonantske pare: b-p, d-t, g-k, z-s, ž-š, dj-ć i dž-č. Ste uptili, da vibriraju glasnice kod izgovora prvoga parnjaka, a kod drugoga parnjaka ne? Ako pri izgovoru nekoga suglasnika glasnice vibriraju, govorimo o zvučni suglasniki, a ako ne vibriraju, o bezvučni suglasniki. Zvučni suglasniki /konsonanti su ada b, d, g, z, ž, dj, dž, a bezvučni su p, t. k, s, š, ć, č, c, f, h. Zbog preglednosti moramo na ovom mjestu napomenuti, da šumniki c, f, h nimaju svoje zvučne parnjake, zbog čega je nismo stavili u gornji popis konsonantskih parov.
Kod izgovora riči težak vibriraju naše glasnice, a ako velimo teška, ne vibriraju. Zato u prvom primjeru pišemo ž a u drugom primjeru š, jer se je i zvučnost suglasnikov preminjila. No, ča se je stalo? Kako je došlo do ovoga minjanja? Moramo znati, da u grupi suglasnikov unutar jedne riči zadnji suglasnik odredjuje zvučnost grupe. A pokidob je u riči teška suglasnik k (zadnji suglasnik) bezvučan, se i zvučni suglasnik pred njim minja u bezvučni. Sada ćemo i razumiti zač pišemo redak - retka, napredak - napretka, sladak - slatka i slatkoća, gladak - glatka i glatkoća.
Za kraj ćemo još dati primjere za neke druge konsonantske pare. Par b-p: rubac – rupčac, vrebac – vrepca, gibak - gipka i gipkoća; Primjeri za par z-s: nizak – niska, uzak – uska.
Drugi put ćemo si još pogledati u ki slučaji imamo iznimke kod ovoga pravila. A i
rvat i Hrvatica pišemo svenek velikom početnom slovom jer je to vlašči naziv (etnik). Isto tako pišemo i Austrijanac i Austrijanka, Englez i Engleskinja, Nimac i Nimica.
(Zorka Kinda Berlaković; 90.)