U hrvatskom jeziku se razlikuju suglasniki po zvučnosti, ča nam većkrat zadaje poteškoće kod pisanja, o če­mu ćemo danas reći nekoliko riči.

Najprije ćemo si pogledati, zač imamo razliku med zvu­čnimi i bezvučnimi suglasniki. Kad izgovaramo neke suglasnike, ćemo uptiti da većkrat vibriraju naše glasnice, a većkrat ne. Stavite si ruku na glasnice i izgovorite sljedeće konsonantske pare: b-p, d-t, g-k, z-s, ž-š, dj-ć i dž-č. Ste uptili, da vibriraju glasnice kod izgovora prvoga parnjaka, a kod drugoga parnjaka ne? Ako pri izgovoru nekoga su­glasnika glasnice vibriraju, go­vorimo o zvučni suglasniki, a ako ne vibriraju, o bezvučni suglasniki. Zvučni suglasniki /konsonanti su ada b, d, g, z, ž, dj, dž, a bezvučni su p, t. k, s, š, ć, č, c, f, h. Zbog preglednosti moramo na ovom mjestu napomenuti, da šumniki c, f, h nimaju svoje zvučne parnjake, zbog čega je nismo stavili u gornji popis konsonantskih parov.

Kod izgovora riči težak vibriraju naše glasnice, a ako velimo teška, ne vibriraju. Zato u prvom primjeru pišemo ž a u drugom primjeru š, jer se je i zvučnost suglasnikov preminji­la. No, ča se je stalo? Kako je došlo do ovoga minjanja? Mo­ramo znati, da u grupi suglasnikov unutar jedne riči zadnji suglasnik odredjuje zvučnost grupe. A pokidob je u riči teška suglasnik k (zadnji suglasnik) bezvučan, se i zvučni suglas­nik pred njim minja u bezvu­čni. Sada ćemo i razumiti zač pišemo redak - retka, na­predak - napretka, sladak - slatka i slatkoća, gladak - glatka i glatkoća.

Za kraj ćemo još dati pri­mjere za neke druge konsonantske pare. Par b-p: rubac – rupčac, vrebac – vrepca, gi­bak - gipka i gipkoća; Primje­ri za par z-s: nizak – niska, uzak – uska.

Drugi put ćemo si još po­gledati u ki slučaji imamo iznimke kod ovoga pravila. A i

rvat i Hrvatica pišemo svenek velikom početnom slovom jer je to vlašči naziv (etnik). Isto tako pišemo i Austrijanac i Austrijanka, Englez i Engleskinja, Nimac i Nimica.

(Zorka Kinda Berlaković; 90.)