U hrvatskom jeziku imamo palatalne (meke) i nepalatalne (tvrde) suglasnike. Palatali (meki suglasniki) prouzrokuju glasovne promjene [Lautveränderungen], a jednu od njih ćemo si na ovom mjestu točnije pogledati, iako smo se jur jednoč bavili ovom temom (usp. Mjs 43). No pokidob smo dostali već pitanj s ovim u vezi, neće biti čemerno, baviti se još jednoč ovim problemom i riješiti postojeće nesigurnosti.
Prvo ćemo ali ponoviti meke suglasnike (palatale), ke imamo u našem jeziku. To su: c, č, ć, dž, dj, j, lj, nj, š i ž, a ponekad i r. Za ovi palatali imamo u instrumentalu kod imenic m.r. minjanje nastavka –om u nastavak –em, i to. Imamo ada dva moguće nastavke:
∂ Ako imenica završava na tvrdi suglasnik (nepalatal), rič dostaje nastavak –om: bratom, autom, stolom, oblokom, susjedom, prstom, laktom, motorom, brodom…
∑ Ako imenica završava na meki suglasnik (palatal), rič dostaje nastavak –em: pužem, ocem, prijateljem, stricem, stolcem, zvoncem, pladnjem, nožem…
Primjeri u rečenici: Pominam se s bratOM na telefonu. Svako jutro bižim s našim kuckOM pet kilometrov. U djelo se obično vozim biciklOM ili autOM! Ali: Pominam se s ocEM. Obično se vozim s prijateljEM u djelo. Ona se nažalost već ne pomina sa svojim stricEM.
Pravoda naši čakavci u svoji govori skoro nikad ne pravu razliku med palatali i nepalatali, tako da se u naši govori čuje: „zis stricom, zis prijateljon, zis stolcon…“, ča je ali samo dijalekt a ne gradišćanskohrvatski književni jezik, ki ima i svoj normiran oblik: sa stricem, s prijateljem, sa stolcem…
Ako koristimo izraz „striča“, onda glasi instrumental jednina pravoda stričom, a ne „stričem“. Zač je to tako?
Rješenje: Pokidob izraz striča završava na –a, a ne na suglasnik/konsonant, dekliniramo ovu rič kao imenicu ženskoga roda, ka završava na –a. U gramatičkom smislu ova imenica ali ipak pripada muškomu rodu, jer velimo dobar striča, a ne „dobra striča“.
(Zorka Kinda Berlaković; 70.)