stricEM — a ne stricOM

U hrvatskom jeziku imamo palatalne (meke) i nepalatal­ne (tvrde) suglasnike. Palatali (meki suglasniki) pro­uz­rokuju glasovne promjene [Lautveränderungen], a jed­nu od njih ćemo si na ovom mjestu točnije pogledati, ia­ko smo se jur jednoč bavili ovom temom (usp. Mjs 43). No pokidob smo dostali već pitanj s ovim u vezi, neće biti čemerno, baviti se još jednoč ovim problemom i riješiti postojeće nesigurnosti.

Prvo ćemo ali ponoviti me­ke suglasnike (palatale), ke ima­mo u našem jeziku. To su: c, č, ć, dž, dj, j, lj, nj, š i ž, a ponekad i r. Za ovi palatali imamo u instrumentalu kod imenic m.r. minjanje nastavka –om u nastavak –em, i to. Imamo ada dva moguće nastavke:

∂ Ako imenica završava na tvr­di suglasnik (nepalatal), rič­ d­o­staje nastavak –om: bratom, autom, stolom, oblokom, susje­dom, prstom, laktom, moto­rom, brodom…

∑ Ako imenica završava na meki suglasnik (palatal), rič dostaje nastavak –em: pužem, ocem, prijateljem, stricem, stolcem, zvoncem, pladnjem, nožem…

Primjeri u rečenici: Pominam se s bratOM na telefonu. Svako jutro bižim s našim kuckOM pet kilometrov. U djelo se obično vozim biciklOM ili autOM! Ali: Pominam se s ocEM. Obi­čno se vozim s prijateljEM u djelo. Ona se nažalost već ne po­mina sa svojim stricEM.

Pravoda naši čakavci u svoji govori skoro nikad ne pravu razliku med palatali i nepalatali, tako da se u naši govori čuje: „zis stricom, zis prijate­ljon, zis stolcon…“, ča je ali samo dijalekt a ne gradišćan­skohrvatski književni jezik, ki ima i svoj normiran oblik: sa stricem, s prijateljem, sa stolcem…

Ako koristimo izraz „striča“, onda glasi instrumental jednina pravoda stri­čom, a ne „stričem“. Zač je to tako?

Rješenje: Pokidob izraz stri­ča završava na –a, a ne na suglasnik/konsonant, dekliniramo ovu rič kao imenicu ženskoga roda, ka završava na –a. U gramatičkom smislu ova imenica ali ipak pripada muškomu rodu, jer veli­mo dobar striča, a ne „dob­ra striča“.

(Zorka Kinda Berlaković; 70.)